Hrvatsku ne smijemo izgubiti u miru, i to od onih koji se zaklinju da su je branili u ratu. Ničiji ratni poklič nije i ne smije biti iznad Ustava Republike Hrvatske. One koji se i danas, 30 godina nakon Domovinskog i 80 godina nakon II. svjetskog rata identificiraju s ustaškim znamenjem treba jasno pitati, za čiju i za koju su se državu borili. Jer NDH nije naša. Republika Hrvatska počiva na antifašizmu i na Domovinskom ratu, ali između Domovinskog rata i HOS-ovog “za dom spremni” nema i ne smije biti znaka jednakosti.
Zemlja čija mladost korača s uzdignutom desnicom u znaku fašističkog pozdrava, na putu je vlastite propasti.
Nositelji ustaških obilježja iz Imotskog poručili su da su oni Hrvati, i da će oni reći što im paše, a kome ne paše – u njihovoj Hrvatskoj ne mora ni biti. Poruka je to protjerivanja neistomišljenika, nas neustaških Hrvata, ali i svih ostalih koji u svojoj domovini nisu dobrodošli. Poruka mržnje i obmana.
To je poruka koja stiže u vremenima kada je nas Hrvata i hrvatskih državljana sve manje.
To je Plenkovićev Auf Wiedersehen, samo na ustaški način.
Pred svijetom koji strahuje od porasta fašizma i izbijanja novih ratova u ime čistoće nečije nacije ili vjere, slike iz Imotskog osramotile su našu zemlju.
Istinski heroji Domovinskog rata trebali bi braniti Hrvatsku i u miru, ali ne od jugonostalgičara i sličnih konfabuliranih, nepostojećih prijetnji, jer nitko od nas koji osuđujemo ustaške i fašističke simbole to nije.
Hrvatsku treba obraniti od epiteta i znakovlja kojima Hrvatska ne pripada. Jedino tako možemo imati dostojanstvenu sadašnjost i perspektivnu budućnost.
Ne mogu istovremeno postojati dvije stvarnosti, niti dvije države na istom teritoriju. Ujediniti se možemo samo pod 🇭🇷 zastavom i Ustavom države koju smo stvorili.
Ona tiha, šutljiva većina više ne smije stajati po strani, vrijeme je da se jasno odredimo tko smo.