Među najpotresnija poglavlja vezana uz događanja i ljudske sudbine tijekom Domovinskog rata spadaju ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjene ratnih zarobljenika. Prema službenim podacima, 7807 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. Prema podacima koje koriste udruge taj je broj bio znatno veći…
Razmjena ratnih zarobljenika održana 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, uglavnom vukovarskih branitelja, koja je tijekom Domovinskog rata provedena. Kasnije, mnogi će od njih, a stiglo ih je tad 662, ponavljati kako je 14. kolovoza 1992. dan njihova ponovnog rođenja. No, trenutku u kojem se tog dana u drhtavoj izmaglici isijavanja vrelog asfalta i jare kolovoškog podneva u daljini pojavio prvi u koloni autobusa, trenutku u kojem je netko viknuo: “Evo ih! Evo ih! Stižu!”, prethodili su mjeseci dugih, tvrdih i neizvjesnih pregovora.
U prigodi sjećanja na taj događaj na Facebooku je Zorica Gregurić objavila:
Bilo je taj dan mnogo suza radosnica, ali i žalosnih, jer neki od nas svoje voljene nikada nisu dočekali.
Prije 32 godine uoči blagdana Velike Gospe u Nemetinu je razmjenjeno 714 hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora. Logoraši su odmah poslije ubijenih i nestalih, osobe koje su najviše stradale u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i zaslužuju posebnu brigu i odnos pun poštovanja i zahvale kako državnih institucija tako i hrvatskog društva u cjelini.
Kroz srpske koncentracijske logore u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku prošlo je oko 30.000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila od kojih je status logoraša hrvatska država priznala tek nešto više od 8000. U logorima je ubijeno preko 300 logoraša. Zabrinjavajuće je da nakon puštanja na slobodu, od posljedica batinanja i proživljenih tortura, više od 500 bivših logoraša preminulo od raznih bolesti.
Stoga treba upitati nadležne institucije, što se događa s tužbom protiv Srbije za uspostavljanje koncentracijskih logora kroz koje je prošlo preko 30000 Hrvatica i Hrvata. Pravda je nažalost zakasnila za preveliki broj onih koji su prošavši srpske koncentracijske logore podlegli posljedicama zvjerskih mučenja od strane srpskog agresora.
Zato mi koji ostajemo, budimo njihov glas i ne dozvolimo da se ponavlja 20 godina koliko je trebalo da dostavimo srbijanskom tužiteljstvu optužnicu protiv zapovjednika logora pukovnika Živanovića i generala Aleksandra Vasiljevića.
Srpske koncentracijske logore nije nitko mogao sam ustrojiti, nego je to djelo države Srbije. Zadaća, ali i obveza i dug Hrvatske jest zaštiti one koji su najviše propatili kako bi bila uspostavljena i obranjena Lijepa Naša.