U vrijeme kada se poslodavci suočavaju s ozbiljnim izazovima u pronalasku radne snage, često posežući za uvozom radnika iz inozemstva, istovremeno na domaćem tržištu rada egzistira veliki broj radno sposobnih, ali neaktivnih građana – onih koji niti rade, niti traže posao.
Prema podacima Ankete o radnoj snazi Državnog zavoda za statistiku, broj takvih osoba gotovo je jednak broju zaposlenih: 1,517 milijuna neaktivnih naspram 1,684 milijuna zaposlenih. Iako je udio zaposlenih u posljednjem desetljeću porastao s 43 na 51 posto, udio neaktivnog stanovništva smanjio se tek neznatno – s 47 na 46 posto – otvarajući niz pitanja o uzrocima i mogućnostima aktivacije ove značajne rezerve radne snage.
Naši sugovornici objašnjavaju da je riječ o kompleksnom problemu jer su neaktivni izrazito heterogena skupina i njihova aktivacija zahtijeva poduzimanje niz različitih i sustavnih mjera. Takvih je malo, često su loše “skrojene” i nekonzistentne. Zato, uostalom, ni ne svjedočimo ozbiljnijem padu broja onih koji bi mogli raditi, ali posao, eto, ne traže.
To naravno nije dobro jer “aktiviranje potencijala neaktivnih građana ne samo da bi poboljšalo gospodarske pokazatelje već i doprinijelo većoj društvenoj koheziji i kvaliteti života u Hrvatskoj”, naglašava Predrag Bejaković, nezavisni ekonomski analitičar.
Objašnjava da je visoka stopa neaktivnih u Hrvatskoj rezultat kombinacije demografskih promjena, neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada te nedovoljno prilagođenih socijalnih i gospodarskih politika. “Rješenje problema leži u strateškim reformama koje će uključiti sve dobne skupine i društvene slojeve, počevši od mladih, žena, do starijih i osoba s invaliditetom”, ističe.
Prijemni odlazak u mirovinu
Sve su to skupine koje su u najvećoj mjeri neaktivne, no prema podacima iz Ankete o radnoj snazi za 2024. stariji od 65 godina (udio od 55 posto). Ipak, da postoji potencijal za aktiviranje govori činjenica da se podalje od tržišta rada drži više od pola milijuna (507 tisuća) građana u dobi između 20 i 64 godine.
Valerija Botrić, znanstvenica s Ekonomskog instituta, Zagreb, napominje da s obzirom na strukturu neaktivnog stanovništva, nije vidljiv značajniji aktivacijski potencijal. “To ne znači da ne postoji mogućnost pozitivnih promjena i dodatnog povećanja aktivnosti”, ističe.
Botrić napominje da je u svim dobnim skupinama, iako zbog različitih uzroka, veća zastupljenost žena među neaktivnim građanima. Dodatno je zabrinjavajuće da većina neaktivnih ne traži posao i ne želi raditi, upozorava Botrić. “Kao najčešći razlog za taj stav navode da se nalaze u mirovini ili se radi o osobama koje zbog zdravstvenih problema ne traže posao”, objašnjava.
Ovaj odgovor upućuje na problematičnost domaćeg mirovinskog sustava koji je velikom dijelu građana omogućio prijevremeni odlazak u mirovinu te koji i dalje, zbog stalnih promjena koje ga čine nesigurnim i nepouzdanim, potiče na isto, upozorava Bejaković.
Botrić dodaje da se najveći aktivacijski potencijal nalazi u skupini koja želi raditi, ali posao ne traži aktivno. “Unutar te skupine najveći je dio onih koji ne traže aktivan posao jer smatraju da nema odgovarajućeg posla na tržištu”, ističe.
Statistika pokazuje i da se posljednjih deset godina povećava udio visokoobrazovanih u ukupno neaktivnim na tržištu rada (za 4,2 postotka, na 13,5 posto), a još je više narastao udio onih sa strukovnim obrazovanjem, koji čine daleko najveći udio neaktivnog stanovništva (za 4,3 postotka, na 43 posto). Predrag Bejaković fenomen pripisuje neusklađenosti obrazovnog sustava i tržišta rada te nesklonosti prihvaćanja drugih poslova. “Mladima mora biti jasno da ako se odluče za školovanje ili studiranje za tzv. suficitarno zanimanje da će teško naći posao”, kaže.
Mjere i mogućnosti aktiviranja neaktivnih naravno postoje, nitko do sada uglavnom nije bio usmjeren na stariju i mlađu populaciju, kaže Botrić. Kao pozitivan primjer navode se promjene u mirovinskom sustavu koje su omogućile vraćanje umirovljenih na tržište rada i koje daju rezultate jer sve više umirovljenika radi. Međutim, rezultati se još uvijek ne vide u mjerama koje se odnose na zapošljavanje osoba s invaliditetom jer će se, unatoč kvotama i poticajima, veći dio poslodavaca odlučiti platiti kaznu, koja se službeno zove naknada, nego ih zaposliti.
Vidljivih pomaka nema ni prekvalifikacijama ili stjecanju novih vještina dugotrajno nezaposlenih koji su zbog posla ostali zbog strukturnih promjena na tržištu rada, a što će s godinama vjerojatno biti sve izraženiji problem. Botrić napominje da su za rješavanje tog problema relativno nedavno uvedeni vaučeri za stjecanje određenih vještina. Međutim, zbog načina na koji je mjera skrojena, dugotrajno ih se nezaposlenih ne može koristiti. Za to bi trebali biti prijavljeni u Hrvatski zavod za zapošljavanje, jer oni u pravilu nisu. Ispada tako da vaučere koriste zaposleni, a ne nezaposleni.
Bejaković se slaže da bi trebalo dodatno poticati cjeloživotno obrazovanje i prekvalifikacije jer bi se tako “obeshrabrenima”, odnosno dugotrajno nezaposlenima, olakšao povratak na tržište rada. Usto, ističe, moramo raditi na mjerama podrške ženama kroz obiteljske politike.
“Povećanje dostupnosti vrtića i jaslica, subvencioniranje troškova čuvanja djece i poticanje fleksibilnog rada mogu pomoći ženama da ostanu aktivne i tijekom razdoblja majčinstva. Takve mjere već su dale rezultate u skandinavskim zemljama”, ističe dodajući da je u Zagrebu teško dobiti mjesto u vrtiću, da ne govorimo o manjim sredinama.
Također, napominje Bejaković, treba preurediti sustav socijalnih naknada. Ako netko, primjerice, prima zajamčenu minimalnu naknadu teško da će prihvatiti posao jer će mu on, najčešće, donijeti tek nekoliko stotina eura više od naknade koju dobije. Prihvaćanje posla, u tom slučaju, nije isplativo jer odlazak na posao nosi svoje troškove. Zato bi se sustav socijalnih naknada trebao vezati uz radnu aktivnost i to tako da se korisniku isplati prihvatiti posao i aktivirati se na tržištu rada. Takva bi promjena pridonijela i smanjivanju sveprisutnog i teško mjerljivog rada na crno, zaključuje Bejaković, piše Poslovni.hr