Piše: [Dražen Prša]
Tijekom obilježavanja obljetnica najvažnijeg razdoblja hrvatske povijesti – obrambenog Domovinskog rata – već se godinama događa isto: govori se sve, ali ne i ono najvažnije. Ne kaže se jasno i glasno protiv koga smo se borili. Tko nas je napao. Tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku.
Umjesto toga, čuju se opći izrazi – “agresija”, “napad na Hrvatsku”, “velikosrpska ideologija”. Istina je, velikosrpska agresija je doista bila temelj sukoba, no zašto se izbjegava imenovati počinitelje? Agresiju su provodili pripadnici bivše JNA, paravojne srpske postrojbe, domaći izdajnici, Crnogorci i svi oni koji su, u organiziranoj i brutalnoj vojnoj operaciji, ubijali, rušili, protjerivali i palili sve hrvatsko. To se ne smije zaboraviti. To se mora ponavljati.
Zamislite, Srbi i dan-danas koriste svaku priliku da ponove svoju – povijesno netočnu – naraciju: borili su se protiv “ustaša”, Hrvatska je “ista kao NDH”, Hrvati su navodno pobili “stotine tisuća” Srba, Židova i Roma u Jasenovcu. Te laži šire se u udžbenicima, na skupovima, pa i u dokumentarnim filmovima. I nitko ne reagira. Ni država, ni politika, ni javne institucije. Šuti se – kao da nas se to ne tiče.
A što je s Pupovcem i sličnima? Jeste li ikada čuli da su jasno rekli: Srbija je bila agresor. Srbija je odgovorna za zločine nad Hrvatima. Umjesto toga, nebrojeno puta iz njihovih usta čujemo optužbe o navodnim “zločinima Hrvata” tijekom Oluje ili Bljeska. Iako su upravo ti ljudi godinama držali trećinu Hrvatske u krvavoj okupaciji. I nitko nije odgovarao.
Pa sjetimo se apsurda – hrvatska politika nekad je pokazala više revnosti u “lovu” na vlastite branitelje nego na agresore. Tko može zaboraviti izjavu Vladimira Šeksa da Gotovinu treba “locirati, identificirati, uhititi i transferirati”? I to za čovjeka koji je simbol Domovinskog rata. A tko je tako rekao za Ratka Mladića, za Arkana, za sve one koji su sijali smrt po Vukovaru, Škabrnji, Voćinu?
I danas, dok Srbija provodi politička suđenja hrvatskim pilotima – šutimo. Nema prosvjeda, nema diplomatskog pritiska. Kao da se to nas ne tiče. A kad se u Grčkoj zatvori navijačka skupina zbog huliganizma ili u Zambiji uhite hrvatski državljani u sumnjivim okolnostima – tada se diže cijela politika, mediji, sve institucije. Zašto? Jer su, navodno, “naši”.
Za branitelje – šutnja. Za agresore – zaborav. A za one koji napuste Hrvatsku na početku rata, pa se vrate kad sve prođe – otoci i privilegije.
Rade Šerbedžija, primjerice, još od 2001. koristi dijelove Brijuna – zatvorene za javnost – kako bi tamo gradio svoj “teatar bratstva i jedinstva”. Otok, biser Jadrana, za “dezertera” koji je Hrvatsku napustio u najtežim trenucima. A branitelji? Oni nemaju ni blizu takav prostor za rehabilitaciju, terapiju, kulturne aktivnosti.
Nitko ne pita zašto. Nitko u Saboru ne digne glas. Samo šutnja i povremene reakcije braniteljskih udruga.
Ako se možemo složiti oko jednog – to je da istina o Domovinskom ratu ne smije nestati u tišini. Hrvatska mora štititi svoju istinu, svoje junake i svoje vrijednosti. U suprotnom – neka se nitko ne čudi što se sve više mladih pita: Protiv koga smo se mi to borili?
Vrijeme je da se prestane šutjeti. I da se konačno kaže: Hrvatska je bila žrtva srpske agresije. I da se to ponavlja, javno i jasno – dok god postoji i najmanji pokušaj da se istina iskrivi, prešuti ili zaboravi.