Piše: Dražen Prša
Peović traži zaštitu državnih tijela zbog “organizirane hajke i blaćenja” — a zaboravlja što je i kako je govorila o braniteljima i Domovinskom ratu
Kada političar zatraži zaštitu od državnih tijela zbog “organizirane hajke i blaćenja”, javnost to može shvatiti kao razumljiv potez — nitko ne želi biti izložen prijetnjama ili kampanji klevetanja. No, problem nastaje kada isti taj političar ima višegodišnju povijest javnih nastupa u kojima je bez puno zadrške i s dozom ideološke oštrine napadao određene društvene skupine, često bez obzira na ton, kontekst ili posljedice.
Katarina Peović, iz Radničke fronte, sada traži institucionalnu zaštitu. Međutim, nije prošlo mnogo vremena otkako su upravo njezine izjave i stavovi izazivali duboke podjele — posebice među braniteljima i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu. Svi se sjećamo njezinih izjava u kojima je hrvatske branitelje prozivala zbog “privilegija”, u kojima je Domovinski rat opisivala kroz prizmu “nacionalističkog projekta” i otvoreno relativizirala pojedine ključne vrijednosti na kojima se moderna hrvatska država temelji.
U javnim istupima često je svjesno birala terminologiju koja će izazvati reakciju — od optužbi za “ratne profite” do tvrdnji da su mnogi branitelji sudjelovali u “pljački društvene imovine”. Takve izjave možda jesu bile u skladu s njezinim političkim uvjerenjima, no ostavile su gorak okus i trajne ožiljke u dijelu javnosti. Branitelji su joj to zamjerili, a ni ona sama nikada nije pokazala puno razumijevanja za njihovu perspektivu.
Danas, kada se sama našla na meti kritika, Peović odjednom traži ono što je drugima nerijetko uskraćivala — empatiju, zaštitu i priznavanje da i političar ima pravo na dostojanstvo. Ironija je očita: politička arena koju je godinama koristila za oštre obračune sada joj djeluje kao nepravedno neprijateljska.
Ovo nije poziv na odobravanje bilo kakvog nasilja ili prijetnji prema političarima — to je crta koja se ne prelazi. Ali jest poziv na dosljednost. Ako javno živite od oštrih riječi, ako gradite imidž na provokacijama i svjesno ulazite u konfliktne teme, onda ne možete očekivati da će kritika uvijek biti blaga i da će protivnici zaboraviti sve što ste govorili.
Političari vole govoriti o “standardima” i “principima”, ali ti principi vrijede tek onda kada ih jednako primjenjujemo i na saveznike i na protivnike. Peović danas želi pravila igre koja, barem u prošlosti, nije uvijek poštovala. Možda je upravo ova situacija prilika da shvati kako oštre riječi pogađaju s obje strane političkog spektra.