U zemlji u kojoj su umirovljenici proveli život radeći za bolju budućnost, starost sve češće izgleda kao kazna, a ne nagrada.
Cijene domova za starije lete u nebo, a pravo je čudo ako nekome nakon plaćanja računa ostane išta — za kavu, kazalište, sitan poklon unucima ili jednostavno – za život.
Ali ni stanarina u domu, koja uključuje obroke i osnovnu brigu, nije kraj troškovima.
Jer ako poželite imati mali hladnjak u kojem ćete držati mlijeko za kavu, jogurt ili sok – pripremite se, i to ćete platiti. U nekim domovima naplaćuju struju i za taj hladnjak, tri do deset eura mjesečno, iako bi realna potrošnja jedva prešla dva.
A ako vam ljeti postane prevruće pa uključite vlastiti ventilator ili klimu, i za to slijedi račun.
Klimatizacija je u većini javnih domova luksuz – klima-uređaji su samo na hodnicima, pa korisnici noću spavaju s otvorenim vratima soba, nadajući se da će malo svježeg zraka zalutati unutra. Ako ne – plaćaju dodatak da bi mogli disati.
U zagrebačkim domovima, primjerice, hladnjak mjesečno košta 3,32 eura, klima uređaj od lipnja do rujna – 6,64 eura.
U Požegi pet eura za ventilator, u Slavonskom Brodu deset za klimu, a u Šibeniku šest i pol za hladnjak.
Računica je jednostavna – domovi na starijima zarađuju i na onome što bi trebalo biti osnovno: malo hlada, malo svježine, malo dostojanstva.
I to nije sve.
U mnogim domovima svaka se dodatna usluga naplaćuje:
želite da vam netko donese lijekove – tri eura.
Kupanje i pranje kose – dodatno.
Brijanje – dodatno.
Naručite tri sitnice iz drogerije, po tri eura po osobi, dom zaradi devet eura za jedan odlazak. A vaša pasta za zube možda vrijedi manje od same dostave.
To je slika hrvatske starosti danas – sustava koji računa svaku kap vode, svaki kilovat struje i svaki uzdah koji stariji povuku s tugom kad stigne novi račun.
A iza tih brojki krije se nešto puno dublje: osjećaj da društvo koje im je obećalo mirnu starost, sada na njihovim leđima mjeri i – trošak dostojanstva.
Nacionalnoplus