Kad saborski zastupnik Josip Đakić progovori, mnogi se odmah zgrče, zbog ovog ili onog…. Ali, pustimo sve “kafanske” priče, jer istina u današnjoj Hrvatskoj zvuči grubo. Ali netko ju mora reći, što je upravo i Đakić između redova i rekao: Hrvatska ne treba tatine sinove koji bježe od odgovornosti, nego sinove koji su spremni služiti domovini.
Dok su jedni devedesetih ležali po rovovima, drugi su danas zavaljeni u uredima i pišu statuse o “toleranciji” i “pravima”.
Razlika između njih je jednostavna: jedni su branili Hrvatsku, drugi bi je preodgajali. Jedni su nosili pušku, drugi danas nose zastave duginih boja i pozivaju na “inkluziju”. Ali jedno je sigurno – bez onih prvih, ne bi bilo ni ovih drugih.
Đakić je to podsjetio jednostavno i jasno: “Hrvatskoj treba vojska, a ne parade.”
Jer bez vojske, nema države. Bez karaktera, nema nacije.
U Hrvatskoj se danas, nažalost, služenje vojskog roka smatra napadom na slobodu, dok je u stvarnosti – najviši izraz slobode.
Služiti domovini znači reći: „Ja sam spreman dati nešto za druge.“ To ne može svatko. To ne mogu oni koji su navikli da im sve bude servirano.
To ne mogu oni koji se diče “civilnim otporom” kad je najlakše.
Muškarac koji ne zna što znači steći disciplinu, čast i ponos u službi domovine – taj ne zna što znači biti muškarac. Jer biti vojnik ne znači pucati, nego stajati uspravno kad svi drugi kleče.
A kad pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter kaže da “nije pravedno” što je naknada za vojni rok 1100 eura, a za civilno služenje manja – postavlja se jednostavno pitanje: Razumije li gospođa uopće razliku između žrtve i udobnosti?
Vojnik ne ide na posao – vojnik ide na poziv. Ne spava doma, ne tipka izvješća, ne dijeli letke. On uči što znači izdržati hladnoću, tišinu, odricanje. I zato je naknada veća – jer ono što vojnik daje, ne može se platiti.
U društvu koje relativizira sve vrijednosti, nije čudno što ni služenje domovini više nije na cijeni. Ali to ne znači da nije potrebno – naprotiv, nikad nije bilo potrebnije.
Đakićev istup nije politički marketing. To je vapaj za nacionalnim buđenjem. Za povratkom ponosa, samopouzdanja i identiteta. Za Hrvatsku u kojoj se ne diže tuđa zastava prije hrvatske. Za Hrvatsku u kojoj se mladići ne odgajaju da traže izgovore, nego da preuzmu odgovornost.
Vrijeme je da se prestanemo ispričavati što volimo svoju zemlju. Vrijeme je da prestanemo odgajati “tatine sinove”, a počnemo graditi sinove Hrvatske. One koji razumiju da biti vojnik nije zastarjela ideja – to je temelj karaktera, hrabrosti i vjere u domovinu.
Svi ti novi trendovi i “vrijednosti” dođu i prođu. Ali hrvatska zastava – ona ostaje. Jer nije stvar boje, nego krvi i srca koje ju je branilo.
Zato kad Đakić govori o vojsci, on ne govori o oružju, nego o duhu nacije. A taj duh danas treba probuditi.
Jer Hrvatska ne može živjeti samo od sjećanja – mora živjeti od karaktera.
Dražen Prša