Čovjek može biti običan pravnik. Može biti saborski zastupnik. Može biti političar. Ali ponekad se pojavi onaj koji sve to preraste — ne zato što želi moć, nego zato što ga nosi poruka koja je veća od njega. Pero Kovačević je takav čovjek.
On nije živio svoju karijeru kao niz političkih epizoda — on je živio svoju savjest, svoju obavezu prema ljudima koji nemaju glas. On je, svojim radom, odlukama i riječima, gradio most između istine i zaborava — da nitko ne ostane sam, nitko bez spomena, nitko bez pravde.
Borba za branitelje i dostojanstvo Domovine
Kad je zastupao Hrvatska stranka prava (HSP) u Saboru, jedan je od glavnih prioriteta bio — prava branitelja. Predlagao je zakone da prava ljudi koji su branili Hrvatsku budu zaštićena i da država prepozna njihov doprinos.
Tražio je da se bespogovorno poštuje dostojanstvo Domovinskog rata, da se ratna žrtva ne relativizira, da se zaštite i ratni dragovoljci, branitelji-invalide, obitelji poginulih — da nitko ne padne u „sivu zonu zaborava“.r se da prava branitelja budu jednaka za sve — neovisno o tome jesu li bili gardijske brigade ili dragovoljci, neovisno o statusu — jer, kako je govorio, obrana Domovine nije natjecanje nego zajednički čin.
Pravnik, pisac, istraživač — čuvar dokumenta i sjećanja
Kao član Udruga pravnika Vukovar 1991 radio je godinama na razotkrivanju ratnih zločina, sudskim prijavama i zahtjevima za pravdom.
Objavio je brojne članke, kolumne i stručne tekstove — ne da bi bio na naslovnicama, nego da činjenice ostanu sačuvane, da arhivi ne propadnu, da sjećanja žive.
Podsjeća da Domovinski rat, žrtve, sjećanja — nisu dio folklora, nego stvarnosti koja zahtijeva odgovornost, pravdu i poštovanje.
Mnogi bi težili sjaju i moći. On je odabrao nešto drugo: da bude uporan, da bude tih — ili neuvijeno jasan kad treba. Nije tražio medalje. Nije tražio slavlje. Tražio je istinu. Pravdu. Sjećanje.
I u tome mora biti poštovan — jer koliko god bilo onih koji s njim ne slažu, činjenica je da su kroz njegove prijedloge i tekstove prošli brojni branitelji, ljudi čija je žrtva zaboravljena, priče prešućene.
Zašto ga trebamo pamtiti — i slušati
U vremenu kad sve živo pokušavamo zaboraviti, prešućujemo, “precrtavamo” — on je podsjetnik da rana još nosi krv i suze.
On je argument da pravo — na istinu, pravdu, sjećanje — ne smije biti privilegija, nego temelj.
I da država — ako nije naklonjena prošlosti, ne postoji budućnost.
Zato — poštujmo ljude koji su spremni stati nasuprot zaborava.
Zato — da ne zaboravimo.
Zato — da učinimo pravu domovinsku zadaću.
A TI Pero, ostavi pojkoju pisanu riječ, možda će ih netko i razumjeti na karaju …
Dražen Prša