Scenarij je postao dio našeg “novog normalnog”: u pekari tražite polubijeli i krafnu bez marelice, a s druge strane pulta vas gleda zbunjeno lice mlade osobe iz Nepala ili Filipina koja, unatoč najboljoj volji, ne razumije ni riječ. Naručite taksi, pa pokušate objasniti vozaču da skrene “odmah iza onog kioska”, a on vam odgovara na mješavini engleskog i tišine. Komunikacijski šum u Hrvatskoj postao je buka, a Vlada je konačno odlučila pritisnuti tipku za mute.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović predstavio je u Saboru izmjene Zakona o strancima koje bi trebale uvesti red u ono što oporba naziva “stihijskim uvozom radne snage”. Ključna poruka je jasna: Hrvatska je otvorena za rad, ali nije i neće biti otvorena za nered.
Ispit koji život znači (ili barem boravak)
Glavna zvijezda novog zakona je obvezno učenje hrvatskog jezika. Više neće biti dovoljno samo imati važeći ugovor i dobru volju. Nakon godinu dana boravka, strani radnik će morati dokazati da vlada osnovama hrvatskog jezika i latiničnog pisma (razina A1.1).
“To nije samo formalnost, već znak poštivanja države u kojoj radiš”, poručio je Božinović, dajući do znanja da je poznavanje jezika osnova svake stvarne integracije, a ne samo ekonomske računice.
Osim jezika, zakon donosi još nekoliko “kozmetičkih”, ali bitnih promjena:
Duži rokovi: Dozvole će se rješavati do 90 dana.
Sigurnosni jastuk: Stranci mogu biti nezaposleni do tri mjeseca (ili šest za one s dugoročnim dozvolama) bez da odmah izgube pravo na boravak.
Studentski bonus: Strani studenti dobivaju privremeni boravak na tri godine umjesto dosadašnje jedne.
Oporba: “Gdje je strategija?”
Dok vladajući, uključujući i partnere iz DP-a, plješću zakonu kao spasonosnom rješenju za integraciju, oporbene klupe “gore” od kritika. Anka Mrak Taritaš i Marijana Puljak slažu se u jednom – Hrvatskoj ne trebaju flasteri na ranama, nego ozbiljna migracijska strategija koju još uvijek čekamo.
S lijeve strane, Jelena Miloš (Možemo!) upozorava na modernu verziju ropstva preko agencija-agregatora, dok Mišo Krstičević (SDP) postavlja dijagnozu: problem nije u tome je li ovo zemlja za Hrvate ili Nepalce, nego je li ovo zemlja za radnike ili isključivo za krupni kapital. Na desnici, Miro Bulj i Nino Raspudić udaraju po sigurnosnom i demografskom aspektu, tražeći da se o ovome očituje nitko drugi nego premijer osobno.
Resetiranje sustava
Statistika kaže da je broj izdanih dozvola već pao za 17% u odnosu na ožujak prošle godine. Čini se da se sito i rešeto polako stežu. Hoće li učenje padeža i latiničnog pisma uistinu integrirati desetke tisuća radnika ili će samo stvoriti nove redove pred školama stranih jezika i policijskim upravama, vidjet ćemo vrlo brzo.
Jedno je sigurno: era u kojoj je “neman razumit” bio univerzalan odgovor na svakom šalteru i u svakoj trgovini polako ide u povijest. Barem na papiru.