Ponoć kuca na vrata, cijene goriva skaču u nebo, a na benzinskoj postaji u Kaštel Lukšiću – opsadno stanje.
Dok obični smrtnici sa suzom u oku gledaju kako znamenke na brojaču lete brže od bolida Formule 1, jedan je lokalni vizionar odlučio da mu rezervoar automobila jednostavno nije dovoljan za njegove ambiciozne planove.
U maniri pravog prekaljenog logističara koji ne vjeruje burzovnim indeksima, ali itekako vjeruje u plastiku, gospodin je odlučio „natankati“ ni manje ni više nego – veliki spremnik za vodu.
Scena je to koja bi postidjela i najmaštovitije redatelje nadrealizma: automobil sa strane, a u glavnoj ulozi gorostasni „kubik“ koji inače služi za zalijevanje vrtova ili napajanje blaga, sada polako puni dragocjena tekućina jantarnih nijansi.
Prolaznici su trljali oči, pitajući se je li u pitanju skrivena kamera ili čovjek planira samostalan proboj kroz pustinju, ali on je ostao nepokolebljiv.
Strategija je jasna: dok se na Bliskom istoku ne smiri situacija, on će u Kaštelima imati vlastitu malu stratešku rezervu. Možda mu garaža sada miriše na rafineriju, a svaki ulazak s upaljenom cigaretom predstavlja rizik od lansiranja u nižu orbitu, ali hej – uštedjelo se onih nekoliko centi po litri!
Ostaje samo pitanje kako će tu „cisternu u malom“ kasnije transportirati do kuće, a da ne postane hodajuća (ili vozeća) baklja. No, u državi gdje se preživljavanje temelji na snalažljivosti, ovaj Kaštelanin je službeno proglasio energetsku neovisnost. Barem dok ne potroši zadnju kap iz rezervoara za kišnicu.
Nacionalnoplis/Slobodna Dalmacija