Kada veteran poput Ivice Bubala podigne glas, to nije samo kritika jednog izvođača, već krik za spasom zabavne glazbe koja polako umire u sjeni “copy-paste” projekata. Najnoviji pohod Jakova Jozinovića na beogradski Sava Centar, gdje se karte prodaju brže od peciva, na prvi pogled izgleda kao trijumf. No, zavirimo li ispod blještavila reflektora, vidjet ćemo golemu prazninu: Jakov Jozinović u svom portfelju nema niti jednu autorsku pjesmu koja je ostavila trag.
Gdje je nestao autor?
Bubalove riječi o “upropštenoj zabavnoj glazbi” i medijskim elitama koje guše nove autore pogađaju samu bit problema. Jozinović je školski primjer “pjevača iz laboratorija” koji koristi provjerenu formulu – uzmi ono što je narod nekad volio (Runjića, Olivera, stare hitove koji nose dušu) i preprodaj to istoj toj publici pod novu ambalažu.
Pitanje koje se nameće je jasno: Može li se netko nazivati glazbenom veličinom ako mu je jedini adut tuđa diskografija?
-
Dok su nekadašnje zvijezde do dvorana dolazile godinama gradeći vlastiti identitet kroz stihove i note pisane baš za njih, Jozinović preskače stepenice koristeći tuđi minuli rad.
-
Rezultat je poražavajući za struku – imamo pune dvorane, ali nemamo nove pjesme koje će netko pjevati za dvadeset godina.
Bubalo s pravom grmi: ‘Sve su upropastili’
Podrška Bubalovoj izjavi dolazi iz logične pretpostavke – ako se nagrade poput Porina i statusi “zvijezda” dodjeljuju ljudima bez autorskog pečata, što to poručuje mladim kantautorima koji se bore za mrvicu medijskog prostora sa svojim originalnim djelima?
“Upropastili su sve festivale, ne dozvoljavaju da nove zabavne pjesme dođu do naroda”, tvrdi Bubalo. I u pravu je. Sustav je stvorio okruženje u kojem je lakše (i profitabilnije) biti vrhunski karaoke izvođač nego stvoriti nešto novo.
‘Veličina’ mjerena tuđim perjem
Jakov Jozinović trenutno uživa u slavi, ali ta je slava na staklenim nogama. Bez vlastitih pjesama, on ostaje tek vješt interpretator, sjena onih čije pjesme posuđuje kako bi napunio dvorane. Njegova “veličina” zapravo najviše govori o krizi identiteta današnje estrade koja je dopustila da interpretacija postane važnija od kreacije.
Narod, gladan prave emocije, očito prihvaća i ove “glazbene surogate” jer mu elite, kako Bubalo kaže, ne daju ništa drugo. No, ostaje gorak okus u ustima kada shvatimo da rekordne brojeve danas ne pišu pjesnici i skladatelji, već oni koji su najbolje naučili “posuđivati” od onih koji su bili veći od njih.
Nacionalnoplus