Povijest je pokazala da pravda, iako ponekad spora, neumoljivo kuca na vrata. Ovoga puta, na vrata pritvorske jedinice u Haagu pokucala je i biologija. Ratko Mladić, čovjek čije prezime stoji uz najmračnije stranice modernog čovječanstva, navodno je pretrpio lakši moždani udar. Njegov sin Darko, u maniri obiteljskog glasnogovornika, panično izvještava o „teškom stanju“, pokušavajući ponovno progurati tezu o potrebi za puštanjem na slobodu.
Međutim, dok se iz obiteljskih krugova čuju vapaji za „humanosti“, javnost i obitelji žrtava opravdano postavljaju pitanje: Gdje je bila Mladićeva humanost onoga srpanjskog dana 1995. godine?
Bolnica umjesto šume, skrb umjesto metka
Danas Mladić leži u zatvorskoj bolnici, okružen vrhunskim liječnicima i medicinskom dokumentacijom koju njegova obitelj toliko nestrpljivo iščekuje. To je civilizacijski doseg sustava protiv kojeg se borio – sustava koji mu, unatoč doživotnoj kazni za genocid u Srebrenici, osigurava pravo na skrb.
Pravo na skrb nisu imali starci, muškarci i dječaci koje su njegove postrojbe hladnokrvno strijeljale i bacale u masovne grobnice. Oni nisu imali invalidskih kolica niti infuzija; imali su samo strah i smrtnu presudu potpisanu rukom generala koji danas „slabo komunicira“.
Sud je jednom rekao „ne“, mora i drugi put
Podsjetimo, pokušaji da se Mladić izvuče iz Haaga pod krinkom liječenja u Srbiji nisu od jučer. Prošlog ljeta sud je glatko odbio takav zahtjev, prepoznajući u tome očajnički pokušaj izbjegavanja pune težine pravde. Činjenica da Mladić sada ne može sjediti u kolicima ne mijenja činjenicu da je on osuđeni ratni zločinac.
Genocid u Srebrenici: Preko 8.000 ubijenih.
Opsada Sarajeva: Tisuće dana pod snajperima i granatama.
Zločini protiv čovječnosti: Diljem Bosne i Hercegovine.
Pravda do zadnjeg daha
Hrvatska, Bosna i Hercegovina, ali i cijeli svijet, pamte Mladića kao agresora i krvnika. Njegovo trenutno zdravstveno stanje može biti tema medicinskih biltena, ali nikako ne smije biti karta za izlazak na slobodu.
Ratko Mladić mora ostati tamo gdje pripada – iza rešetaka, do posljednjeg otkucaja srca. Sve drugo bilo bi pljuvanje u lice žrtvama i poraz međunarodnog prava. Ako je bolestan, neka mu se pruži njega unutar zidina haškog zatvora, jer su njegovi zločini preveliki da bi ih ikakva dijagnoza mogla izbrisati ili ublažiti. Pravda ne ide u mirovinu, pa makar optuženik imao i 84 godine.
Nacionalnoplus