Hipodrom i Mala dvorana Vatroslava Lisinskog
U Hrvatskoj 2026. godine i dalje žive dvije paralelne stvarnosti – jedna koja slavi slobodu, vjeru i Domovinski rat, i druga koja se još uvijek rado prisjeća “slavnih dana partizanske borbe”.
S jedne strane imamo Thompsonov koncert na Hipodromu – masovan, emotivan događaj s desecima tisuća ljudi, molitvom na početku i domoljubnim pjesmama.
HRT je integralni snimak koncerta emitirala na Tijelovo, katolički i državni blagdan. Reakcija ljevice bila je munjevita, dežurni kmeket optužio je Crkvu da se opravdava i cijeli događaj proglasio gotovo ustaškim spektaklom.
Po toj logici, kada Hrvati na blagdan pjevaju o svojoj domovini i vjeri, to predstavlja opasnost za društvo.
S druge strane imamo koncert partizanskih pjesama u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 13. lipnja 2026., organiziran pod pokroviteljstvom Grada Zagreba i Saveza antifašističkih boraca, u povodu Dana antifašističke borbe i 85. obljetnice početka Narodnooslobodilačke borbe.
Naravno, neće biti pjesme o Staljinu. Kako bi i bilo? Mi smo danas moderna, europska, demokratska Hrvatska. Sigurno nitko neće zapjevati onu staru “Za Tita i Staljina, dva junačka sina…”.
To bi bilo potpuno nezamislivo. Tomislav Jonjić je to spomenuo samo kao retoričku mogućnost. Sasvim sigurno će se izvoditi samo fine, umjerene, demokratske partizanske pjesme – one koje slave isključivo antifašizam, a nikako čovjeka odgovornog za desetke milijuna mrtvih, logore i teror diljem Europe.
Ma dajte najte.
Kada na Hipodromu tisuće ljudi mole i pjevaju o hrvatskoj slobodi, to je crnokošuljaško domoljublje, revizionizam i prijetnja europskim vrijednostima.
Kada Grad Zagreb u Lisinskom organizira službeni koncert partizanskih pjesama uz crvenu zvijezdu i antifašističku retoriku, to je kultura sjećanja i građanska dužnost.
Jedan događaj bio je spontan, masovan i narodni. Drugi je financiran javnim novcem, pod pokroviteljstvom gradske vlasti koja inače ima vrlo osjetljiva ticala za nepoželjne simbole – osim kada su ti simboli crvene boje.
Dok god se u Maloj dvorani Lisinskog može nesmetano njegovati partizanska tradicija (uz uvjeravanja da Staljina sigurno neće pjevati), a na Hipodromu se svaka molitva i domoljubna pjesma mora opravdavati, živjet ćemo u dvije Hrvatske.
Jedna želi živjeti u 2026. i slobodno slaviti svoju pobjedu iz 1995., a druga još sanja o 1945. i junačkim sinovima socijalističke revolucije.
A mi se i dalje pravimo da je samo jedna od njih legitimna.
Nacionalnoplus