Umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Robert Čulina u svojoj se najnovijoj objavi oštro osvrnuo na lik i djelo glumca Rade Šerbedžije.
Analizirajući njegov dugogodišnji djelatno-poslovni model, Čulina detaljno razdvaja kako se kroz političke pragmatizme, relativizaciju Domovinskog rata i korištenje državnih resursa osigurava povlašteni status u regiji. Objavu prenosimo u cijelosti:
Rade Šerbedžija jedan je od najvećih majstora preživljavanja i profita na ovim prostorima. Čovjek je jednostavno shvatio kako unovčiti vlastitu nedefiniranost i mijenjati identitete točno onako kako to odgovara natječajima, proračunima i političkim garniturama.
Pitanje je li on u duši Jugoslaven ili Srbin potpuno je promašeno, jer je on uvijek ono što u tom trenutku donosi novac i povlastice.
Priča o jugoslavenstvu i kozmopolitizmu njegova je najjača ulaznica za regionalne fondove.
Kada treba opravdati vlastito držanje devedesetih i osigurati gaže po cijeloj regiji, ponavlja svoju poznatu tezu:
„Bitange su zavadile naš narod, od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija. Nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije…”
Ovakvim relativiziranjem rata i izjednačavanjem krivnje osigurao si je savršenu poziciju da se nikome ne zamjeri, izbjegne imenovanje agresora, a od sviju uzima novac.
Najbolji primjer tog iskorištavanja sustava su Brijuni i njegovo Kazalište Ulysses. Ključni uzlet omogućila mu je Račanova vlada početkom dvijetisućitih godina, koja mu je širom otvorila vrata elitnoga otočja, osigurala proračunski novac i stavila mu na raspolaganje vojnu logistiku, od brodova Hrvatske ratne mornarice do infrastrukture Hrvatske vojske.
Dok se obični umjetnici muče za svaki euro, Šerbedžija je dobio državni tepih i vojnu podršku za privatni projekt, s kojega godinama drži prodike o promašenim nacionalizmima dok uživa u ljetnome feudu na račun poreznih obveznika.
Kada se ugase zagrebačke kamere i zatreba poguranac u Beogradu, ploča se mijenja. Odjednom u prvi plan dolazi priča o ugroženome Srbinu iz Like i sljedbeniku Nikole Tesle, čime se otvaraju vrata srbijanskih medija i sponzora. No ta naknadna patetika o zavičaju zvuči prilično šuplje.
Da mu je uistinu bilo stalo do Like i suborbe s vlastitim narodom, devedesetih bi ostao u njoj i dijelio sudbinu tih ljudi, umjesto što je izabrao udobnost bijega i građenje karijere sa sigurne udaljenosti.
Prodavati priču o životu iznad nacionalizma i ljubavi prema zavičaju dok istovremeno živiš od proračuna država koje kritiziraš čisti je konformizam.
Šerbedžija je od svoje neodlučnosti napravio obiteljski biznis, pa tako u Zagrebu uzima subvencije uz politički blagoslov, u Beogradu glumi žrtvu, a na Brijunima uživa kao nedodirljivi elitaš.
Nacionalnoplus