Postoje ljudi čiji odlazak ne stvori buku, nego tišinu. Duboku, tešku tišinu koju ne možeš opisati riječima, samo osjetiti u srcu. Takav je bio naš Saša. Saša Katalinić.
Susjed iz Donjeg grada. Prijatelj. Suprug, otac. Hrvatski branitelj. Čovjek kojeg su krasile one stare, ličke vrline koje danas tako rijetko susrećemo – poniznost, čast, ljudski ponos, razumijevanje i ona tiha, postojana snaga koja ne traži pozornicu.
U 60. godini života napustio nas je čovjek koji je svojim životom zadužio Otočac, Gacku dolinu, Liku i cijelu Hrvatsku.
Pripadnik ponosne 9. gardijske brigade „Vukovi“, 133. brigade ZNG Otočac i MUP-a Republike Hrvatske. Saša je bio dio onog svetog naraštaja koji je u najcrnjim danima stao između svoje Domovine i onih koji su je htjeli slomiti i oduzeti joj slobodu. S
OTIŠAO JE TIHO, KAKO JE I ŽIVIO
Ali Saša nije bio samo popis postrojbi i činova na papiru. Bio je – Čovjek.
Čovjek koji nikada nije tražio priznanja. Koji se nikada nije gurao u prvi red. Koji od svojih ratnih dana i svojih žrtava nikada nije pravio vlastiti spomenik. Njegova veličina bila je upravo u toj samozatajnosti. U spremnosti da pomogne bez pitanja, da razumije bez osude, da sasluša kada drugi okrenu glavu i da bude uz čovjeka kada je najteže.
Otočac danas ne gubi samo još jednog branitelja. Otočac gubi susjeda. Gubi onog poznatog čovjeka iz Donjeg grada na kojeg si se mogao osloniti. Gacka dolina gubi jednog od svojih najčasnijih sinova. A Hrvatska gubi još jednog iz onog neponovljivog stroja koji je svoju mladost, svoju hrabrost i svoje zdravlje utkao na oltar slobodne Hrvatske.
Saša je pripadao onima koji o žrtvi nisu puno govorili. Oni su je živjeli. Sa svojim suborcima dijelio je strah, neizvjesnost, blato rovova i ponos trenutka kada se stvarala država.
Zato njegov odlazak boli dvostruko. Jer s njim odlazi i dio jednog vremena. Vremena zajedništva, vjere, nepatvorene hrabrosti i onog čvrstog uvjerenja da će Hrvatska biti slobodna – pod svaku cijenu.
ČOVJEK KOJI JE ZADUŽIO SVOJ GRAD I SVOJU DOMOVINU
Za svoje ratne prijatelje nije bio samo jedan od omiljenijih, bio je brat po oružju. Čovjek na kojeg se moglo uvijek osloniti, i u tišini i nakon teških ratnih dana.
Za susjede – naš Žulj, uvijek spreman na pozdrav i ljudsku riječ.
Za svoju obitelj – sve. Temelj, oslonac i ponos.
A za Hrvatsku – jedan od onih tihih, vedrih, velikana koji su učinili ono što je trebalo učiniti kada je Domovina zvala. Bez velikih riječi, ali s velikim djelima.
Takvi ljudi ne odlaze zauvijek.
Ostaju. Ostaju u ulicama Donjeg grada kojima je prolazio. Ostaju u pričama koje će braća po oružju pričati uz ognjište. Ostaju u sjećanju prijatelja i u ponosu obitelji. Ostaju u svakom kamenu Gacke i u svakom kutku Lijepe Naše za koju se borio.
DANAS MU KAŽEMO – HVALA TI, NAŠ SAŠA
Otišao si tiho, bez buke i pompe, baš onako kako si i živio – skromno, dostojanstveno, ljudski i časno.
Otišao si u nebeske prostore, tamo gdje nema boli, nema bolesti i nema ratnih rana. Tamo gdje te čekaju tvoji Vukovi, tvoji suborci i anđeli čuvari Hrvatske. Tvoje mjesto je među najboljima.
A mi koji ostajemo ovdje, zavjetujemo se da ćemo te nositi u srcu.
Otočac te nikada neće zaboraviti.
Gacka dolina te nikada neće zaboraviti.
Tvoja Lika te nikada neće zaboraviti.
Hrvatska, za koju si dao mladost, nikada te neće zaboraviti.
Neka ti je laka ova naša sveta hrvatska zemlja, natopljena znojem i krvlju tvojih suboraca.
Počivaj u miru Božjem, dragi naš Saša.
Tvojim suborcima, prijateljima i obitelji ostaje vječni ponos što su te poznavali, a nama ostaje zahvalnost što smo imali čast dijeliti život s čovjekom poput tebe.
Hvala ti za Otočac. Hvala ti za Liku. Hvala ti za Hrvatsku. Hvala ti za prijateljstvo i čovječnost.
Neka te na posljednjem stroju čuvaju anđeli.
Počivao u miru Božjem!
Nacionalnoplus/DP