Desetljećima je čekao priliku da realizira svoj životni projekt o stravičnim stradanjima u Jasenovcu. Redatelj Lordan Zafranović konačno je dočekao premijeru filma “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare”, temeljenog na scenariju koji je još sredinom osamdesetih napisao Arsen Diklić. No, umjesto da umjetničko djelo bude povod za katarzu i civiliziranu raspravu, ono se pretvorilo u regionalnu medijsku i političku buktinju.
Od samih početaka projekt su pratile kontroverze: od teških optužbi za veleizdaju i prekrajanje povijesti, pa sve do pravnih bitaka i uzajamnih tužbi za klevetu s autorima srpskog filma “Dara iz Jasenovca”, za koje Zafranović tvrdi da su mu plagirali scenarij.
Senke nad FEST-om: Bojkot, tabloidi i teorije zavjere
Najnovije poglavlje ovog skandala otvoreno je odlukom da “Djeca Kozare” otvore beogradski FEST. Festival se našao na udaru domaćih kulturnjaka koji ga bojkotiraju zbog, kako navode, režimske kontrole Aleksandra Vučića.
U znak solidarnosti sa svojim srpskim kolegama, hrvatski glumci također su odlučili bojkotirati manifestaciju. Srpski tabloidi ovaj su čin odmah dočekali na nož, plasirajući bizarne teorije o pritisku hrvatskih tajnih službi, “ustaškom bojkotu” i političkoj manipulaciji. Atmosfera je postala toliko toksična da su se na udaru našli oni koji s politikom imaju najmanje posla – sami glumci.
Glumci na streljani: Između teških uloga i politike
Najveći teret ove opasne i zapaljive atmosfere podnijeli su hrvatski glumci koji u filmu nose ključne uloge. Rene Bitorajac i Milivoj Beader utjelovili su zloglasne ustaške zapovjednike Maksa Luburića i Ljubu Miloša, dok Leon Lučev tumači fiktivnog ustaškog terenca.
Bitorajac je odlučno odbacio optužbe da filmom “blati Hrvatsku”, ističući da ostvarenje zapravo prikazuje zločinački režim koji je nepovratno kompromitirao hrvatsko ime. U Beograd nije otputovao jer ne želi da se njegov umjetnički rad zloupotrebljava, osobito u trenucima kada su njegovi beogradski kolege dovedeni u situaciju da se u vlastitoj zemlji osjećaju nepoželjno.
Osvrnuo se i na spornu promociju filma pred vrhom SPC-a:
“Nakon sramotnoga govora u kojem je veličao osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, patrijarh Porfirije nema nikakvo moralno pravo govoriti u ime stradale djece Kozare. Ne može se istodobno govoriti o žrtvama, a relativizirati ili veličati one koji su odgovorni za druge žrtve, uključujući Sarajevo, Prijedor i Srebrenicu”, poručio je Bitorajac.
Stigao demanti: Što kaže HAVC?
U jeku najava i spekulacija, odmah po objavi najavnog videa u javnosti se plasirala tezu da je projekt financirao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Ravnatelj HAVC-a Chris Marcich odlučno je otklonio te spekulacije.
“Hrvatska i HAVC nisu financirali taj film. Oni su 2021. godine prijavili verziju koja je trajala manje od dva sata, što znači da se očito u međuvremenu znatno promijenio i produžio, ali na natječaju nisu prošli. Dok ne pogledam film, ne mogu znati koji mu je cilj i kakvu poruku šalje. Prema izjavama koje sada vidim, bojim se da potiče podjele“, upozorio je Marcich za Večernji list.
Kao primjer filma koji također nije prošao HAVC-ov natječaj, ali ga ne smatra spornim, izdvojio je “260 dana” Jakova Sedlara. Taj je film nastao prema potresnom svjedočanstvu čovjeka koji je preživio ratne užase, ali čija je poruka jasna: “Nećemo zaboraviti, ali moramo živjeti dalje”. Kakvu točno poruku šalje Zafranovićevo djelo, javnost će tek morati procijeniti.
Ulje na vatru: Susret s patrijarhom i kontroverzne projekcije
Katastrofalnoj percepciji filma u javnosti nimalo ne pomaže ni potez samog redatelja. Kao da je želio dodatno “potkuriti” vatru, Zafranović je svoj rad osobno predstavio patrijarhu Porfiriju.
Prema riječima upućenih, na toj prvoj, zatvorenoj projekciji u Srbiji, uz samog Porfirija, navodno su bili i pojedinci čije se ime dovodi u vezu s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih. Umjesto umjetničke katarze, “Djeca Kozare” tako su se, spletom kontroverznih poteza i političkih tenzija, još jednom našla u središtu regionalnog igrokaza u kojem je film, čini se, postao najmanje važan.
Nacionalnoplus