U svojoj emotivnoj i oštroj objavi, Robert Čulina osvrnuo se na dugogodišnje medijske i društvene mitove koji su pratili nedavno preminulog glazbenika Gorana Barea. Osvrćući se na vlastito iskustvo s neobjašnjivim duhovnim pojavama, Čulina u svojoj analizi povlači jasnu granicu između autentične duhovne borbe i teške, razarajuće ljudske tragedije uzrokovane ovisnošću. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Goran Bare nije bio opsjednut, nego jednostavno uništen opijatima
Kao netko tko nikada nije vjerovao u priče o natprirodnom i demonima, morao sam promijeniti mišljenje tek kada sam se osobno našao u situaciji koju je bilo nemoguće logično objasniti. Prisustvovao sam trenutku u kojem je djevojka pod duhovnom skrbi pokojnoga fra Zvjezdana Linića savladala trojicu muškaraca od preko sto kilograma. To rijetko i potresno iskustvo naučilo me da duhovni svijet i teška stanja ljudske duše nisu tema za igru.
Upravo mi zato smeta kada mediji i javnost olako svaku tešku ljudsku nesreću proglase opsjednutošću. Najbolji primjer za to je Goran Bare.
Godinama se oko pjevača Majki plete mit o opsjednutom proroku. Ljudima je nekako privlačno promatrati čovjeka koji se grči na pozornici i reći da on nosi neki natprirodni teret i da ga progone demoni. Tako od tuđe patnje pravimo filmsku dramu, umjesto da vidimo gorku istinu da je Barea ovisnost otegnula do ruba i da je bio samo slomljen čovjek, razoren teškim gubicima. Njegove vrane i teške boje nisu bile nikakva mistika, nego posljedica ovisnosti o teškim drogama i depresivnom stanju. Kada na samom početku karijere izgubite prijatelje iz benda, a potom u stanu pronađete mrtvu suprugu, ne trebaju vam nikakve mračne sile da padnete na dno. Pakao stvorite sami, u žlici i pod utjecajem opasnih opijata.
Za razliku od autentičnih duhovnih iskustava koja zahtijevaju poštovanje i oprez, kod Barea je sve imalo svoju vrlo razumljivu, ljudsku i medicinsku pozadinu. Njegovi scenski pokreti i grčevi nisu bili nikakve manifestacije više sile, nego posljedice oštećenog živčanog sustava, teških kriza, metadona, alkohola i lijekova. Pogled u prazno nije bio uvid u drugi svijet, nego trag dugogodišnjeg uništavanja vlastitog tijela. Stihovi o demonima dolazili su od iznimno talentiranog umjetnika koji je svoju bol znao pretvoriti u pjesmu, a njegovi su demoni imali vrlo stvarna, ljudska imena, ovisnost, tuga, krivnja i samoća.
Bari nije trebalo medijsko građenje mita, jeftino tapšanje po ramenu i javno naslađivanje nad njegovim padovima, dok je iza kulisa ostajao sam. Trebalo mu je sustavno medicinsko liječenje, duboka psihološka skrb i stvarna podrška okoline, ako je sve to, naravno, uopće bio spreman prihvatiti.
Nazivati Gorana Barea opsjednutim znači oduzeti mu njegovu stvarnu ljudsku borbu. On nije bio žrtva viših sila, nego žrtva opijata, vlastitih pogrešnih izbora i goleme boli koju nije znao drukčije ublažiti. Prave duhovne borbe su rijetke i teške. Ovo što smo gledali kod Barea bila je čista, surova ljudska tragedija kao podsjetnik na to koliko droge mogu slomiti i najdarovitijeg čovjeka među nama.
Laka ti bila zemlja i Bog neka ti bude sudac.
Nacionalnoplus