Postoje teme o kojima se u Hrvatskoj više ne govori — ne zato što su riješene, nego zato što su namjerno zaboravljene.
Pitanje ratne odštete jedno je od njih. O njemu se godinama šuti, kao da će šutnja donijeti pomirenje, a zaborav zatvoriti rane. A istina je suprotna: što se dulje šuti, to je cijena zaborava veća.
Ova kolumna Pere Kovačevića ne bavi se prošlošću iz nostalgije. Bavi se neplaćenim računom agresije, neispunjenim obvezama i političkom odlukom da se odustane od onoga što Hrvatskoj pravno, povijesno i moralno pripada.
U ovoj kolumni ću nas podsjetiti na jednu već zaboravljenu temu , ali jako bitnu temu o kojoj se više ne govori u našim medijima. Ponovno ću potencirati pitanje : Zašto Hrvatska nikada nije naplatila ratnu odštetu od Srbije i zašto je to povijesna pogreška?
Više od tri desetljeća nakon početka velikosrpske agresije, pitanje naknade ratne štete ostaje jedno od najvećih otvorenih poglavlja hrvatske vanjske politike. Dok su se hrvatski gradovi obnavljali novcem hrvatskih poreznih obveznika i međunarodnim kreditima, službeni Zagreb uporno je izbjegavao pokrenuti sveobuhvatni pravni i politički mehanizam za naplatu odštete od Republike Srbije. Kritičari takve politike s pravom upozoravaju da pasivnost hrvatskih vlada nije bila izraz državničke mudrosti, već nedostatka političke volje i pogrešno shvaćenog europskog pragmatizma.
Pravni i činjenični temelji: Dokazi koji su ostali neiskorišteni
Zagovornici podnošenja odštetnog zahtjeva ističu da Hrvatska raspolaže čvrstim pravnim, povijesnim i materijalnim dokazima na kojima je mogla graditi svoj slučaj.
- Službena procjena izravne štete. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete Republike Hrvatske još je krajem devedesetih godina utvrdila da izravna ratna šteta iznosi oko 32 milijarde eura (tadašnjih 65 milijardi njemačkih maraka). U taj iznos nije uračunata neizravna šteta, poput gubitka bruto domaćeg proizvoda, troškova zbrinjavanja stotina tisuća prognanika i dugoročnog liječenja stradalnika.
- Sporazum o normalizaciji odnosa iz 1996. godine.
- U Članku 7. tog bilateralnog sporazuma Republika Hrvatska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija izrijekom su se obvezale da će u roku od šest mjeseci sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Srbija tu obvezu nikada nije ispunila, a hrvatska diplomacija taj je dokument godinama držala u ladici.
- Presude međunarodnih sudova. Iako je Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu 2015. godine odbacio hrvatsku tužbu za genocid zbog nedokazane genocidne namjere, u obrazloženju presude jasno je utvrđeno da su snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi počinile teške zločine i masovna razaranja na teritoriju Hrvatske. Dodatnu težinu dala je i pravomoćna presuda bivšim čelnicima srbijanske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, kojom je potvrđena izravna uloga državnog vrha u Beogradu u planiranju i provođenju udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj.
- Pojedinačne presude kao dokaz odgovornosti. Brojni bivši hrvatski logoraši godinama su upozoravali na postojanje logora na teritoriju same Srbije (poput Stajićeva, Begejaca , Niša i Sremske Mitrovice), što predstavlja neoboriv dokaz izravne umiješanosti srbijanskih državnih institucija. Prve pravomoćne presude u korist bivših logoraša pokazale su da pravni put postoji, ali da država nije stala iza svojih građana sustavnom međudržavnom tužbom.
Zašto je hrvatska politika odustala?
Unatoč jasnim argumentima, niti jedna hrvatska vlada od 2000. godine naovamo nije povukla odlučan potez. Razlozi za takvo postupanje leže u nizu političkih i diplomatskih kalkulacija koje su se pokazale štetnima za nacionalne interese.
- Pogrešan fokus na tužbu za genocid. Umjesto da odštetu traži na temelju klasične agresije i kršenja međunarodnog ratnog prava, Hrvatska je sve karte uložila u tužbu za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Budući da taj sud nije bio nadležan za utvrđivanje agresije nego isključivo za Konvenciju o genocidu, odbacivanjem tužbe propuštena je prilika da se kroz taj postupak automatski nametne pitanje reparacija.
- Politika „dobrosusjedskih odnosa“ bez uvjeta. Tijekom procesa pristupanja Europskoj uniji, a posebno nakon ulaska 2013. godine, hrvatske su vlasti izbjegavale otvarati teška pitanja kako ne bi bile optužene za blokiranje regije. Pitanje ratne odštete žrtvovano je radi stvaranja dojma konstruktivnog partnera u Bruxellesu, dok je Srbija istovremeno odbijala riješiti čak i pitanje nestalih osoba i povrata kulturnog blaga.
- Neiskorišteni mehanizam europskih pregovora. Kao punopravna članica Europske unije, Hrvatska je imala snažan diplomatski alat u rukama tijekom pristupnih pregovora Srbije s Unijom. Umjesto da ispunjavanje Članka 7. Sporazuma o normalizaciji postavi kao čvrsto mjerilo u poglavljima o pravosuđu i temeljnim pravima, Zagreb se zadovoljavao deklarativnim obećanjima koja nikada nisu provedena.
- Posljedice propuštene prilike
- Odluka da se ne pokrene postupak za naplatu ratne odštete nije samo financijski gubitak od nekoliko desetaka milijardi eura, već i dubok moralni i politički poraz. Kada žrtva agresije sama snosi cjelokupan trošak obnove, šalje se opasna poruka da se ratno razaranje isplati i da agresor može proći bez materijalnih posljedica.
- Hrvatska je imala i međunarodnopravno uporište i diplomatsku polugu da pitanje ratne odštete nametne kao nezaobilazan uvjet trajnog mira i normalizacije odnosa. Povlačenjem pred tim pitanjem, domaća politika nije zatvorila poglavlje rata, već je teret tuđe agresije trajno prebacila na leđa vlastitih građana i budućih generacija.
Pero Kovačević