VUKOVAR JE ŽIVIO, VUKOVAR ŽIVI, VUKOVAR ĆE ŽIVJETI!

Danas je Vukovar bio cijela Hrvatska.

Danas, 18. studenoga 2026. godine, na 35. obljetnicu stradanja Vukovara, ulicama Grada Heroja prošla je Kolona sjećanja od Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“ do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, a u njoj je, prema podacima vukovarskih gradskih vlasti, bilo oko 70.000 domoljuba, iako se prije obljetnice očekivalo i do 100.000 ljudi. Kiša koja je padala nije zaustavila nikoga, jer u Vukovar se ne dolazi zbog vremena, nego zbog zavjeta.

KOLONU SU PREDVODILI ONI KOJI SU 1991. SPAŠAVALI ŽIVOTE

Ove godine Kolonu sjećanja predvodili su djelatnici vukovarske Ratne bolnice iz 1991. godine — liječnici, medicinsko i tehničko osoblje, njih sedamdesetak koji su i danas živi svjedoci onoga što se događalo kada je grad gorio, a bolnica bila posljednje utočište. Iza njih su hodali hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, mladi u bijelim majicama „U čast nestalih“, s bijelim ružama u rukama, s transparentom „Za nas živote dali, umjesto njih hodamo“, vojnici, policajci, djeca i starci, ljudi iz cijele Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i iz dijaspore.

U Koloni je bio i državni vrh — predsjednik Republike Zoran Milanović te predsjednici Hrvatskog sabora i Vlade Gordan Jandroković i Andrej Plenković, koji su na groblju položili vijence i zapalili svijeće, ali danas u Vukovaru nije bilo važno tko je na kojoj funkciji. Danas su svi bili jedno — jedna kolona, jedno srce, jedna Hrvatska.

Središnji komemorativni skup nosio je naziv „Hrabrost, žrtva, sloboda“, a dan se nastavio programom „Svjetlosna rijeka sjećanja“ — puštanjem svjetiljki Dunavom u spomen na ubijene i nestale, i programom „Zvon za Vukovar“ u 18.11 sati — oglašavanjem crkvenih zvona diljem Hrvatske.

87 DANA PAKLA PROTIV 36.000 NAORUŽANIH DO ZUBA

A da bi se razumjelo zašto je danas 70.000 ljudi hodalo u tišini, mora se znati što je Vukovar preživio.

Bitka za Vukovar bila je 87-dnevna opsada koju je provodila JNA, uz potporu paravojnih formacija Srbije, između 25. kolovoza i 18. studenoga 1991. Vukovar je branilo oko 1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde i dobrovoljaca, nasuprot 36.000 vojnika JNA i srpskih paravojnika koji su imali teško naoružanje, tenkove i zrakoplove.

To nije bio rat. To je bilo uništavanje grada.

Danima i noćima granate su padale na kuće, na crkve, na škole, na bolnicu. Nije bilo vode, nije bilo struje, nije bilo hrane, nije bilo lijekova. Branitelji su spavali u rovovima i podrumima, civili su živjeli u podrumima s djecom, a grad je svakim danom bio sve manji, a ponos sve veći. Prema podacima Franjevačkog samostana u Vukovaru, u tromjesečnoj opsadi ubijeno je i poginulo najmanje 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a među njima je bilo i 86 djece.

Vukovar je pao, ali Vukovar nikada nije pokleknuo. Jer branitelji 204. vukovarske brigade nisu branili samo grad. Oni su branili Hrvatsku. Oni su svojim tijelima zaustavili agresora, dali Hrvatskoj vrijeme da se naoruža, da se organizira, da postane država. Bez Vukovara ne bi bilo ni slobodne Hrvatske.

BOLNICA — MJESTO GDJE SE RAĐALA NADA, A ZAVRŠILA KRVLJU

U srcu tog pakla bila je vukovarska bolnica.

Kroz nju je, pod ravnateljstvom dr. Vesne Bosanac, prošlo oko 4.000 ljudi, a dvije i pol tisuće ranjenika, tisuću od njih moralo je biti podvrgnuto teškim operacijama. Operiralo se bez anestetika, bez sterilnih uvjeta, pod svjetlom baterijskih lampi, dok su granate padale na krov. Liječnici i sestre nisu spavali danima. Nisu pitali tko je tko. Spašavali su svakoga koga su mogli.

I zato je najveća sramota ovog rata ono što se dogodilo poslije pada grada. Iz vukovarske bolnice su 20. studenoga 1991. odvedeni ranjenici, civili i medicinsko osoblje, a zatim su odvezeni na Ovčaru i tamo smaknuti. Ubijeno je između 255 i 264 civila i vojnika, uglavnom Hrvata, većina njih pacijenti vukovarske bolnice. To nisu bili vojnici na bojišnici. To su bili ranjenici na nosilima. To je bio zločin.

NOVINARI KOJI NISU UTIHNULI NI KAD JE GRAD UTIHNUO

A među onima koji su odvedeni na Ovčaru bili su i oni koji su svijetu govorili istinu dok je Vukovar gorio.

Siniša Glavašević, urednik Radio Vukovara, gotovo je iz sata u sat izvještavao iz opkoljenog grada, a njegov posljednji izvještaj, poslan 18. studenoga 1991., montirao je radijski tehničar Branimir Polovina. Glavašević i Polovina ubijeni su 20. studenoga 1991. na Ovčari.

Oni nisu imali pušku. Imali su mikrofon. A to je agresoru bilo opasnije od puške, jer su govorili istinu. I zato su ih ubili. Da istina utihne. Ali nije utihnula. Danas se njihov glas čuje glasnije nego ikada, u svakom djetetu koje danas nosi bijelu ružu, u svakoj koloni koja hoda Vukovarom.

Uz njih je na Ovčari ubijen i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier, koji je došao braniti Hrvatsku kao da je njegova, i zato je i umro kao Hrvat.

CIVILI — ONI KOJI NISU IMALI ORUŽJE, SAMO SVOJ GRAD

Najveća žrtva Vukovara su civili.

1.131 civil je ubijen, a 550 civila se vodi kao nestalo. To su majke koje su u podrumima držale djecu na prsima da ne čuju granate. To su starci koji nisu htjeli napustiti svoj dom. To su djeca koja nikada nisu odrasla. To su ljudi koji su ubijeni samo zato što su bili Hrvati, samo zato što su bili u svom gradu, u svojoj kući.

Srbočetničke formacije, uz potporu JNA, nisu samo osvajale grad. One su ga pljačkale, palile, rušile, odvodile ljude u logore, silovale, mučile, ubijale. To nije bila bitka. To je bio zločin koji se i danas pokušava zataškati, relativizirati, izjednačiti. Ali Vukovar ne dopušta zaborav. Vukovar je dokaz.

HRVATSKA JE SLOBODNA ZAHVALJUJUĆI NJIMA

I zato danas, 35 godina poslije, moramo reći jasno, glasno i ponosno:

Hrvatska je slobodna zahvaljujući Vukovaru.

Zahvaljujući onima koji su 87 dana držali grad koji se nije mogao držati. Zahvaljujući onima koji su u bolnici operirali bez svjetla, a nisu odustali. Zahvaljujući onima koji su s mikrofonom u ruci govorili istinu dok su granate padale. Zahvaljujući onima koji su u podrumima čuvali djecu i nisu pobjegli. Zahvaljujući onima koji su na Ovčari umrli s rukama na leđima, ali s podignutom glavom.

Mi danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj zato što su oni umrli za slobodnu Hrvatsku.

I zato 70.000 ljudi danas u Vukovaru nije broj. To je zavjet. Zavjet da ćemo pamtiti. Zavjet da ćemo učiti djecu tko je bio agresor, a tko žrtva. Zavjet da nikada nećemo dopustiti da se Vukovar zaboravi, da se Vukovar izjednači, da se Vukovar proda za mir koji nije mir.

Vukovar je pao 18. studenoga 1991. godine. Ali Vukovar je pobijedio.

Pobijedio je jer je danas, 35 godina poslije, u njemu hodalo 70.000 ljudi koji nisu došli iz obveze, nego iz ljubavi. Pobijedio je jer se u njemu danas čuo samo muk i zvono. Pobijedio je jer je Hrvatska danas bila u Vukovaru.

I dok god bude jedna kolona koja hoda od bolnice do groblja, dok god bude jedna svijeća na Dunavu, dok god bude jedno dijete koje nosi bijelu ružu — Vukovar neće umrijeti.

Vukovar je živio. Vukovar živi. Vukovar će živjeti!

Nacionalnoplus/DP

Podijeli objavu