Hrvatska je u subotu navečer stala. Na Trgu bana Jelačića stotine ljudi stajale su u tišini, s bijelim jastucima u rukama i suzama u očima.
Nisu došli vikati. Došli su se oprostiti.
Oprostiti od Kristiana Josipa Periša, mladića čija je smrt u Klinici Sveti Ivan u Jankomiru potresla cijelu zemlju, a za koju se zasad sumnjiči osam osoba iz te ustanove.
Uz spomen-ploču, lampaše i hrvatsku zastavu, Zagreb je te večeri izgovorio samo jedno: Dosta je.
“Ako možeš, moraš za one koji ne mogu”
Komemoraciju je organizirala Kristianova obitelj, a okupljanje je nosilo geslo koje je sam Kristian jednom izgovorio u emisiji, govoreći o ljudima kojima je pomagao:
“Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.”
Bijeli jastuci koje su građani ponijeli nisu bili rekvizit. Bili su simbol. Simbol protivljenja nasilnom postupanju prema pacijentima – prema onima koji se ne mogu braniti, koji ne mogu viknuti, koji ne mogu pobjeći.
Oglasio se i čovjek iz Ureda predsjednika
Nakon komemoracije, na Facebooku se oglasio Orsat Miljenić, predstojnik Ureda predsjednika Republike Zorana Milanovića.
I nije birao blage riječi.
“Dobro društvo prepoznaje se po tome kako se brine za one koji se sami ne mogu zaštititi. Taj ispit padamo.”
A onda je nabrojao ono što Hrvatska godinama gura pod tepih:
“Nakon jankomirske tragedije na vidjelo izlaze grozne stvari. Pacijenti satima vezani za krevet, ponekad pred drugim pacijentima. Stariji ljudi u domovima u ponižavajućim uvjetima. Domovi kojima je zabranjen rad, a i dalje rade. Stotine male djece koja odrastaju u ustanovama, a ne u obiteljima.”
Vlast zna – a ništa se ne mijenja
Miljenić nije stao na opisu užasa. Otišao je korak dalje – ravno u srž problema.
“O tome je mučno i čitati, a nezamislivo je da netko kroz to prolazi. Još je poraznije što vlast za sve to godinama zna iz domaćih i europskih izvješća, a promjena nema.”
“To nije Hrvatska kakvu želimo.”
Prema njemu, država mora jamčiti ono najosnovnije:
“Kad postanemo stari, bolesni ili nemoćni, država nam mora jamčiti jedno: da će se o nama brinuti ljudski, stručno i po zakonu.”
Ne milostinja. Ne privilegija. Pravo.
Nije lijevo, nije desno – to je ljudsko
U zaključku svoje objave Miljenić je poručio ono što bi trebalo postati zajednički stav cijelog društva:
“Ovo nije pitanje lijeve ili desne politike. Sustav se mora hitno promijeniti. Trebaju nam jasna pravila, stvarni nadzor i dovoljno stručnih, dobro plaćenih ljudi. Za to odgovara država.”
“A svi mi ne smijemo okrenuti glavu kad ova tema nestane s naslovnica. Trebamo inzistirati na boljem, tražiti promjenu. Tako ćemo postati bolje društvo.”
Kristian Periš više ne može govoriti za sebe.
Ali njegova rečenica ostala je živjeti na Trgu, na bijelim jastucima, u objavama, u srcima ljudi:
Ako možeš – moraš.
Za one koji ne mogu.
Nacionalnoplus