Na Trgu bana Jelačića u subotu je održan prosvjed protiv ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka, koji je okupio građane nezadovoljne najavama izmjena Zakona o obrani. Skup je organizirao Centar za ekonomsko obrazovanje, a podršku su pružile i udruge mladih, uključujući Mrežu Mladih.
Organizatori tvrde kako je uvođenje obveznog vojnog roka nepravedno i nepotrebno te da Hrvatska može ostvariti svoje sigurnosne ciljeve bez prisilnog regrutiranja.
“Većina građana, kao i većina saborskih zastupnika, nije niti će ikada služiti vojni rok. Hrvatsku su u Domovinskom ratu obranili dragovoljci, nije bilo opće mobilizacije”, poručili su iz Centra. Predstavnici Mreže Mladih izrazili su nezadovoljstvo što mladi nisu uključeni u proces donošenja odluke.
“Ne želimo obvezni vojni rok. Nismo topovsko meso. Želimo ulaganje u obrazovanje i mentalno zdravlje, ne u oružje. Mladi trebaju biti partneri, a ne objekti politike”, poručili su okupljenima. Izvršni direktor Centra za ekonomsko obrazovanje Hrvoje Marković nadodao je da većina europskih zemalja nema vojni rok te kritizirao izjavu ministra obrane Ivana Anušića, koji je izjavio da se trajanje vojnog roka može produljiti s dva na četiri ili više mjeseci.
“Mamini i tatini sinovi protiv Domovine: Vojnici laptopa i kavana ne žele ni čuti za služenje Hrvatskoj”
Dok Hrvatska gleda prema izazovima budućnosti, skupina samozvanih “aktivista” i udobno smještenih predstavnika tzv. civilnog društva diže glas protiv uvođenja obveznog vojnog roka. Tvrde kako je to “nepravedno”, “zastarjelo” i “nepotrebno”. Tvrde da “Hrvatska može ostvariti svoje sigurnosne ciljeve bez prisilnog regrutiranja”. Zvuči poznato? Naravno. Jer oni nisu ni poznavali miris zemlje iz rovova niti su ikad držali oružje s razlogom, osim možda u videoigrama.
Većina tih komentatora, koji se grčevito drže fotelja, govori kako „ni saborski zastupnici nisu služili vojsku“, kao da je to valjan argument. Zaboravljaju (ili namjerno prešućuju) da je Hrvatska stvorena krvlju dragovoljaca, a ne tweetovima i proglasima „Centara“. Nije bilo opće mobilizacije jer su pravi muškarci tada znali gdje im je mjesto – u obrani zemlje, ne na prosvjedima.
Mladi iz Mreže Mladih žale se da nisu uključeni u proces odlučivanja. Nisu topovsko meso, kažu. Hoće ulaganje u obrazovanje i mentalno zdravlje, ali bez odgovornosti prema zemlji koja im je sve to omogućila. I sve to pod krinkom “partnerstva” i “dijaloga”. No pitanje ostaje: žele li oni biti partneri Hrvatskoj – ili samo njezini korisnici?
Iz Centra za ekonomsko obrazovanje poručuju kako „većina europskih zemalja nema vojni rok“. I? Je li Hrvatska ikad bila „kao svi ostali“? Zar smo stvorili državu da bi sad slušali mantre onih koji je nikad nisu istinski željeli?
Ministar Anušić spomenuo je mogućnost produljenja roka – što je izazvalo histeriju. Jer u glavama ovih salonskih pacifista, nekoliko mjeseci discipline i služenja vlastitoj zemlji ravno je kršenju ljudskih prava. Valjda očekuju da ih netko drugi opet brani kad dođe vrijeme, dok oni „ulažu u mentalno zdravlje“.
Gdje su nestali oni koji Hrvatsku vole bez zadrške? Oni koji ne pitaju “što ja imam od toga”, već “što mogu dati”? Očito ih nećemo naći među potpisnicima ovih priopćenja. Njihova je Hrvatska udobna, digitalna, bez mirisa baruta i bez karaktera.
Jer dok jedni govore o „slobodi izbora“, drugi su birali stajati između metka i Domovine. Danas ti prvi dižu glas protiv služenja, jer ne poznaju što znači služiti. Njima su ideali zamijenjeni „projektima“, a hrabrost – kukavičlukom u rukavicama.
NacionalnoplusD.P.