Piše: Snježana Nemec
„La langue de bois”, drveni jezik kojim se nude različiti izgovori za političke interese i samovolju ili što je sa jasnoćom i istinom
Možemo biti uvjereni kako nekoga poznajemo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio i koliko dopustio da znamo, jer čovjek je nejasan i nedokučiv sve do trenutka dok se sva ta božanska objava i dogma, to tajanstveno ne sruši na ravan jednog najobičnijeg kaskanja u svakodnevici u kojoj i izdaja, iznevjeravanje, beskonačan lanac proturječnosti, dosljedna nedosljednost, racionalno u svim iracionalnim postupcima nalaze svoje opravdanje.
Ovako stoljećima satkanog čovjeka možemo provući kroz sve segmente društva pa i kroz politiku i aktualne potrese u Domovinskom pokretu, gdje i danas javnosti nije jasno što se događa već se sve svodi na nagađanja i pretpostavke temeljem izjava i međusobnih optužbi koje slušamo.
A nije jasno jer su dopustili da znamo, upravo onoliko koliko treba znati, baš kao što i stoji na početku teksta, što neodoljivo podsjeća na izraz „la langue de bois”, odnosno drveni jezik kojim se ništa ne kaže korisno ili prosvjetljujuće, ali izraz kroz kojim se mogu ponuditi različiti izgovori za političke interese i samovolju.
U potpunosti je nevažno radi li se o struji starog – novog predsjednika Ivana Penave ili struji Marija Radića jer nema jasnoće niti kod jedne ni kod druge struje. Nije čak ni važno radi li se o Domovinskom pokretu ili nekoj drugoj stranci ili samoj politici jer svugdje nedostaje sama esencija jasnoće potrebna za razumijevanje što se događa, tako da i svaki ulazak, svaka analiza postaje izlišna, a ako već nije izlišna tada se vrti opet na premisama bez konačnog i valjanog zaključka.
Ovaj aktualni događaj, nije ništa drugo nego samo još jedan podsjetnik da nas je posmodernističko društvo uvuklo u relativizam, posebno onaj spoznajni koji polazi od pretpostavke da ne postoje opće i apsolutne vrijednosti ni apsolutna pa ni objektivna istina. U konkretnom slučaju problem relativizma nastaje kad ljudi očekuju odgovore na pitanja, a jasno je da u ovakvom nazoru nema apsolutnih odgovora, tada čovjek uzima dio istine koja mu je razumljiva i tu svoju istinu tumači i apsolutizira.
Postmoderno društvo postalo je, naprosto društvo tumača i svatko interpretira u svom vlastitom kontekstu, i ta se interpretacija smatra legitimnom. Nažalost, na kraju niti jedno tumačenje nema nikakvo čvrsto značenje.
Ono što je dodatni problem relativizma koji predstavlja svojevrsnu nadogradnju je činjenica da u svemu tome gubimo i sposobnost za određivanje mjere i granice u odnosu spram drugih, sposobnost da vlastite riječi i dijela prilagodimo okolnostima kako bi iskazali poštovanje prema drugome pa tako i prema samom sebi.
Nedostatak jasnoće kojoj svjedočimo u politici, prije svega je nedostatak svojstva njene strukture. Baš kao što dizajnu neke zgrade nije svojstvena cigla jer bi dizajn uglavnom ostao isti i kada bi cijela zgrada bila izgrađena od drugih materijala, tako je glavno spremište jasnoće u verbalnoj komunikaciji struktura.
Drugim riječima, ne samo da javnosti treba biti jasno što se događa, ta ista javnost mora i razumjeti zašto se nešto događa, kako je došlo do točke rasprave, nepodnošljivosti, kakva očekivanja isto sugerira o sljedećem koraku ili izboru koraka. Samo ako je javnosti jasno, ona doista zna i gdje se nalazi. To je pitanja reda i zato je struktura jasnoće bitna.
Informacije koje dobivamo od politike naravno nisu beskorisne jer temeljem istih stvaramo određenu sliku, no to nije dovoljno jer samu jasnoću je teško postići ako ne da odgovor na ključno pitanje – što dalje. To je kao kada u poduzetništvu primate informacije, dobijete odgovore na određena pitanja, ali nedovoljno za spoznaju što je sljedeće, što posljedično izaziva zbunjenost. Ako napravimo inverziju na politiku ili aktualna događanja u Domovinskom pokretu događa se isto.
Javnost posebno glasači i pristaše su zbunjeni zbog nedostatka jasnoće i ne znaju kako i što dalje. Hoće li se odreći ove političke opcije ili
im dati još jednu šansu. Zbog izostanka jasnoće nisu pošteđeni ni sami članovi stranke pa se režu kartice, ispisuje ili ostaje u stranci i nastaje jedan opći kaos. Zašto? Jer nema jasnoće koja daje fokus, nema odredišta kamo idemo i kamo želimo ići.
Istina i potrebna jasnoća su žrtveni janjci posmodernističkih društava i relativizma koji duboko zadire u čovjekovu egzistenciju, koji oblikuje mentalitet i svijest ljudi, niječe jasnoću, mogućnost postojanja istine i mogućnost njezine spoznaje, a ako toga nema onda su posljedice pogubne za moralni život svakog pojedinca. To je pokazao i Domovinski pokret, to pokazuje politika svakodnevno, to posljedično pokazujemo i mi sami.
Jasnoća nije poželjna jer otkriva nepostojanje samog sadržaja. Istina nije poželjna već se servira u gotovom obliku i nema potrebe da se traži nova, što je na tragu bezuvjetnog pokoravanja, oslobađanja od brige da mislimo i razdvajanja pitanja povezanosti slobode i istine, a posljedično i same odgovornosti koja tada izostaje.