Kažu da je ljubav najljepši osjećaj na svijetu, ali i najopasniji kad se prelije u opsesiju. U Koprivnici se upravo vodi takva priča – priča o Ivanu, muškarcu koji je, u pokušaju da dopre do srca jedne žene, otišao predaleko.
Optužnica protiv njega govori o kaznenom djelu nametljivog ponašanja. U par mjeseci slao je više od dvije tisuće poruka i e-mailova vlasnici i konobarici popularnog kafića. Dvije tisuće puta pokušao je reći „tu sam, mislim na tebe, želim tvoj svijet dotaknuti svojim“. Ali umjesto ljubavi, stigla je optužnica.
Sud mu je zabranio dolazak u njezin kafić, zabranio približavanje, zabranio čak i poruku iz daljine – jer čežnja u njegovom srcu, za nju je bila teret. „Ne smije bliže od sto metara“, stoji hladno u presudi. Sto metara – kao da ljubav poznaje mjere i udaljenosti.
On priznaje da je pisao, da je pokušavao, da je vjerovao kako će ona možda jednom razumjeti. Ona, pak, tvrdi da je to za nju bilo previše, da mjere moraju ostati, jer njezin mir vrijedi više od ijedne tuđe čežnje.
U toj sudnici, na papiru, ostala je tek gola statistika – dva tisućita poruka, zakonske odredbe, hladni paragrafi. Ali negdje između tih redaka krije se i ono neizrečeno: priča o ljubavi koja se rodila na krivom mjestu, u krivo vrijeme, i otišla putem gdje više nema nježnosti, već samo sudske zabrane.