Taman kada se naivnom promatraču činilo da politička era Milorada Pupovca polako ulazi u svoje završno poglavlje, svjedočimo jezivom povratku lika koji se zapravo nikada nije povukao, već se samo lukavo pritajio u sjeni. On je strpljivo čekao da hrvatska država pokaže i najmanji trenutak slabosti, a dobio ga je na pladnju kroz politička previranja i “nespretne” ispade Josipa Dabre.
Dok desnica tetura u vlastitim kontradikcijama, Pupovac izlazi iz mraka kao jedini profitabilni pobjednik tuđih pogrešaka. Njegov ponovni ulazak u samu srž vladajuće koalicije nije ništa drugo nego najcrnji politički scenarij i izravan šamar u lice svakom Hrvatu koji drži do nacionalnog dostojanstva. Dok smo vjerovali u bajke o njegovoj mirovini nakon odlaska s čela SNV-a, ovaj majstor manipulacije samo je u kuloarima brusio plan kako ponovno zasjesti za stol moći i postati apsolutni gospodar parlamentarne aritmetike. Njegov povratak na velika vrata značio bi instaliranje nakaradnog sustava u kojem manjina politički terorizira većinu, koristeći svaku pukotinu u nestabilnoj vlasti kako bi se domogla ključeva države.
Ulazak Pupovčevog SDSS-a u Vladu, omogućen upravo trenutačnim kaosom unutar vladajućih redova, označio bi punu rehabilitaciju politike ucjena koja je godinama sustavno iscrpljivala hrvatsko nacionalno biće. To bi bio trenutak u kojem bi brojnim Hrvatima definitivno pao mrak na oči, jer bi čovjek kojeg nitko nije birao da vodi nacionalnu politiku ponovno dobio priliku da izravno kroji našu sudbinu, odlučujući o zakonima, proračunu i smjeru zemlje.
No, najstrašniji dio ovog scenarija krije se u ponovnom jačanju njegove medijske mašinerije koja godinama nesmetano sije mržnju i netrpeljivost prema svemu s hrvatskim predznakom. Povratak u topli zagrljaj vlasti Pupovcu donosi ključ za neograničen pristup državnim jaslama, dopuštajući mu da bez srama zagrabi najveći dio medijsko-financijskog kolača izravno iz osiromašenih džepova hrvatskih poreznih obveznika.
Taj golemi novac bi, bez ikakve sumnje, ponovno završio u rukama onih koji pod krinkom manjinskih prava zapravo provode sustavno pljuvanje po hrvatskim svetinjama, Domovinskom ratu i braniteljima, rugajući se državi koja ih hrani dok joj istovremeno zabijaju nož u leđa.
Njegovi medijski projekti, koji su odavno postali ideološke ispostave za destabilizaciju društva, dobili bi novi vjetar u leđa i neviđenu institucionalnu zaštitu. Umjesto da se takva retorika koja rastače društveno tkivo strogo kazni, ona bi se ponovno nagradila rekordnim milijunima eura, čime bi Hrvatska potvrdila status svjetskog apsurda – države koja vlastitim novcem financira vlastito poniženje.
Pupovac u ovom scenariju nije samo političar; on je personifikacija parazitskog sustava koji najbolje uspijeva upravo na hrvatskoj nesposobnosti i razjedinjenosti koju gledamo ovih dana. Ako mu se dopusti da u ovim kriznim vremenima ponovno postane presudni jezičac na vagi, to više neće biti obična politička trgovina, već potpuna kapitulacija nacionalnog ponosa pred čovjekom koji je svoju karijeru izgradio na krizama.
Dok se on lukavo smješka gledajući kako se desni blok urušava, svima mora biti jasno: njegov povratak znači povratak najmračnijih ucjena i nastavak besramnog financiranja onih kojima je Hrvatska samo bogata krava muzara, a nikada iskrena domovina. To je udarac od kojeg se hrvatska politika neće oporaviti godinama, dok će Pupovčev medijski imperij slaviti još jednu pobjedu nad zdravim razumom.