Priziv savjesti kao razlog za odbijanje vojne obveze, odnosno odbijanje braniti svoju domovinu kad bi bila napadnuta, za sobom poteže brojna moralna pitanja, mnoga od njih vrlo teška, poput suočavanja s tvrdnjom da “ti nisi spreman stati u obranu života svojih najmilijih, žene, djece ili roditelja, nađu li se ugroženi, ali ti ne smeta da netko drugi u zaštitu njihove sigurnosti, opasnosti izloži svoj život”.
Priziv savjesti po definiciji ne uvažava političke ili sociološke razloge, već fundamentala uvjerenja na razini života i smrti, pa ni vjerske principe glavnih kršćanskih vjera koje uvažavaju pravo na obranu života, osim fundamentalističkih sekti kao što su Sveci, Sljedbenici Krista ili Jehovini Svjedoci, koji napr. odbijaju čak i liječničku pomoć ili transfuziju krvi ili bilo kakav medicinski zahvat, pa i onda kad se radi o spašvanju života, radi čega se često nađu sudski progonjeni.
S druge strane, vojno neosposobljeni pojedinci u slučaju da se u vihoru rata nađu na bojnom polju, imaju višestruko veći izgled poginuti nego li oni koji su prošli osnovnu vojnu obuku. Najbolji primjer je neshvatljivo velika smrtnost ruskih vojnika u Ukrajini, pokupljenih iz zabačenih dijelova Rusije, bačenih na front i poslanih u akaciju bez prethodne vojne obuke.
Jedan broj država uopće ne uvažava priziv savjesti, a u onima koje ga uvažavaju pojava je toliko rijetka da uopće ne predstavlja temu razgovora. U vojnoj povijesti Australije i Novog Zelanda, priziv savjesti redovno je odbijan, a oni koji su tokom dva svjetska rata unatoč toga odbijali stupiti u vojne postrojbe, bili su stavljani u logore i gubili su pravo glasa na 10 godina.
Radi toga se nameće pitanje zašto je u Hrvatskoj priziv savjesti postao glavnom temom otkako je najavljeno uvođenje obvezne vojne obuke pa do danas, najvećim dijelom u korist priziva savjesti.
Radi li se tu o tome da djeca hrvatskih političara izbjegnu služiti vojni rok i braniti domovinu?Ili se radi o djeci onih koji na tzv. ljevici kao što je Možemo i afilirane udruge i stranke, osuđuju svako ulaganje u obranu i praktično zastupaju raspuštanje hrvatske vojske, željno iščekujući da Hrvatska što prije nestane?Ili pak o mladim naraštajima onih sljedbenika Milorada Pupovca koji Srbiju smatraju svojom matičnom domovinom, pa prema tome hrvatsku vojsku u slučaju sukoba sa Srbijom, neprijateljskom vojskom? Možda bi za te ipak bilo korisnije odslužiti hrvatski vojni rok, obučiti se na neprijateljski trošak i upoznati se s taktikom i strategijom neprijatelja, kao što su Hrvatskoj u Domovinskom ratu bili korisni oni koji su ranije služili vojni rok u JNA.Tko će znati koliko i kakvih sve prikrivenih neprijatelja hrvatska hrani u svojim njedrima? One vanjske, ako ništa drugo, lako prepoznaješ.
Nacionalnoplus