Piše: Dražen Prša
Kad se govori o Domovinskom ratu, na umu su nam Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja. I s pravom. No postoji još jedno mjesto čije je ime – iako manje medijski eksponirano – zapisano zlatnim slovima u povijest hrvatske borbe za neovisnost. To je Sunja – gradić koji nije pao, iako je bio prva crta pakla.
Sunja je od kolovoza 1991. do veljače 1992. bila gotovo u potpunom okruženju. Okružena s tri strane snagama tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, Sunja je danima, tjednima, mjesecima bila na udaru tenkova, topništva i minobacača. Cesta prema Sisku bila je jedina tanka nit života – toliko često pod paljbom da se činilo kako se i sam asfalt boji.
Heroji iz prikrajka
U obrani Sunje sudjelovali su branitelji iz cijele Hrvatske – domaći ljudi, dragovoljci, pripadnici 57. samostalne bojne HV-a, pripadnici MUP-a i ZNG-a, ali i specijalci, izviđači, logističari. Tu su i nesebične žene Sunje koje su kuhale, prale, previjale i hrabrile – rame uz rame s muškarcima. Bio je to narod naoružan vjerom, otporom i domoljubljem.
Unatoč katastrofalnim uvjetima – stalnoj nestašici streljiva, hrane, struje, medicinskih sredstava – Sunja nije pala. Ne zato što nije mogla, već zato što nije htjela. Nije htjela pasti.
Svakodnevni pakao
Granate su padale svakodnevno – po kućama, školama, bolnicama, crkvi. Snajperisti su vrebali svakog tko bi izašao po vodu ili pokušao prijeći ulicu. Djeca su učila prepoznavati zvukove različitih projektila. Starci su molili, a mladi su ginuli. Ipak, unatoč svemu – život se nije prekinuo. Sunja je disala. Ranjenici su se izvlačili pod okriljem noći, topovi i minobacači skrivali su se u voćnjacima, a smijeh – iako rijedak – nikad nije nestao.
Nisu tražili slavu
Mnogi branitelji Sunje danas žive mirno, često neprimjetno. Oni ne traže naslovnice, ni počasne govore. Njima nije potrebna počasna straža – ali je potrebna istina. I poštovanje.
A istina je da su Sunju branili obični ljudi s neobičnom hrabrošću. Ljudi koji nisu razmišljali hoće li poginuti, nego samo – kako još jedan dan preživjeti i sačuvati crtu. Ljudi koji su znali da, ako Sunja padne, pucanj neće stati na Savi.
Sunja je pouka
Zaborav je najveća opasnost za svaku žrtvu. A zaborav prijeti upravo onima koji nisu glasni, koji nisu pod svjetlima reflektora. Zato je Sunja danas simbol i opomena:
Da se sloboda ne podrazumijeva.
Da se žrtva ne zaboravlja.
I da ponos ne smije posustati pred politikom.
Sunja je Hrvatska u svom najiskrenijem, najogoljenijem obliku – zemlja koju braniš ne zato što ti moraš, već zato što nitko drugi ne može.
I na kraju…
Kad sljedeći put čujete riječ “heroji”, sjetite se tih tihih ljudi s linije Sunje. Nisu napisali memoare. Nisu snimili film o sebi. Ali zato mi moramo pisati o njima. Govoriti. Prenositi. I nikad – nikad – ne zaboraviti.