U svijetu visoke politike rijetko što može iznenaditi, no Dario Hrebak uspio je još jednom demonstrirati kako se principi tope brže od proljetnog snijega čim se u blizini pojave obrisi saborske većine. Predsjedništvo HSLS-a donijelo je jednoglasnu odluku: ostaju u zagrljaju s HDZ-om.
Od ultimatuma do kapitulacije
Podsjetimo, još donedavno Hrebak je u javnosti nastupao s pozicije “moralne vertikale”, postavljajući premijeru Plenkoviću ultimatum od 30 dana. Uvjet je bio jasan: Josip Dabro mora otići zbog spornih snimki koje se nikako ne uklapaju u tobožnje liberalne vrijednosti stranke.
Međutim, čim se u jednadžbu ubacila “78. ruka” u liku Darija Zurovca, Hrebakova retorika doživjela je čudesnu transformaciju. Više se ne priča o moralu i pjevanju, već o suhoparnoj matematici:
Jučer: “Ili mi, ili Dabro!”
Danas: “Okolnosti su se promijenile, Dabrin glas više nije presudan.”
U sjeni Dražena Budiše
Oni koji HSLS prate duže od jednog mandata, ovakav ishod nisu dočekali s čuđenjem, već s gorkim osmijehom. Poznavajući politički habitus Darija Hrebaka, drugo se nije ni moglo očekivati. Pod njegovim vodstvom, stranka koja je nekad bila sinonim za intelektualni otpor i čvrsta načela, danas služi kao “priljepak” vlasti koji se aktivira samo kad treba osigurati kvorum.
Hrebak je ovim potezom još jednom pogazio sve postulate Dražena Budiše. Dok je Budiša bio spreman podnijeti ostavku i povući se iz politike zbog principa, Hrebak principe rasteže poput žvakaće gume, prilagođavajući ih trenutnim potrebama premijera Plenkovića.
Matematika iznad etike
Hrebak sada trijumfalno poručuje kako većina ima dovoljno ruku da “zamijeni i Dabru i HSLS”, čime zapravo priznaje vlastitu irelevantnost. Umjesto da iskoristi priliku za izlazak iz koalicije uzdignute glave, on bira ostanak u zapećku vlasti, svjestan da je u političkom smislu “78. ruka” učinila njegov moralni ulog potpuno bezvrijednim.
Liberalizam u Hrvata, barem onaj s markicom HSLS-a, tako je i službeno postao disciplina preživljavanja pod svaku cijenu.
Nacionalnoplus