Dok hrvatski branitelji jedva spajaju kraj s krajem i slušaju kako ih se iz njenih krugova godinama naziva “uhljebima Domovinskog rata”, Katarina Peović je našla novu ulogu – profesionalne žrtve.
U pismu ministru Božinoviću kuka kako je policija nije zaštitila, a zaboravlja da ista ta policija svaki vikend mora čuvati nju i njoj slične dok mašu crvenim dimnim bombama po krovovima Rijeke i veličaju partizanski pokret kao da je 1945. a ne 2026. godina.
Za nju je “blaćenje partizana” najveći zločin, ali blaćenje branitelja i Domovinskog rata je – sloboda govora. Za nju su profesori na fakultetu “uhljebi” kad to govori Keleminec, ali su zato borci iz nulte kategorije kad to govori ona o braniteljima. Klasična zamjena teza Radničke fronte: partizani su svetinja, branitelji su problem.
Sada traži da joj isti onaj MUP koji inače naziva represivnim aparatom – čuva privatnost kućnog praga.
U nastavku u cijelosti prenosimo njeno otvoreno pismo:
𝗢𝘁𝘃𝗼𝗿𝗲𝗻𝗼 𝗽𝗶𝘀𝗺𝗼 𝗺𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗿𝘂 𝗕𝗼𝘇̌𝗶𝗻𝗼𝘃𝗶𝗰́𝘂
Poštovani ministre,
želim vas informirati o problemima koje izaziva vaša indirektna podrška i zaštita grupe okupljene oko Dražena Keleminca i A-HSP-a, u nadi da ćete u organiziranim idućim sličnim hajkama djelovati u smjeru zaštite prava na privatnost. Neprihvatljivo je da dopuštate nasilnim i osuđenim pojedincima da nastavljaju sa zlostavljanjem privatnih osoba na kućnom pragu.
Iako vi, očito, smatrate to “pravom pojedinca”, uvjerena sam da isto “pravo” meni ne biste dali, niti bilo kome drugome, a da je riječ o vašoj porodici i vašoj kućnoj adresi.
Prije manje od mjesec dana Dražen Keleminec i njegova stranka osuđeni su za tri prekršaja počinjena tijekom prosvjeda ispred kućnog praga roditelja novinara Borisa Dežulovića. Dakle, riječ je o osuđenom prekršitelju, kojemu dozvoljavate da i dalje maltretira po kućnim pragovima. Osuđene navijače se ne pušta na stadion, ali Keleminecu i njegovima presude ne smetaju da nastave s onim što čine.
Zahtjev za zabranom prosvjeda došao je i od mene ali i od Zorana Pusića, te četrdeset i jedne osobe među njima Rajka Grlića, Nadežde Čačinović, Želimira Brale, Sanje Sarnavke, Maje Sever, Vesne Teršelić i drugih aktivista, sindikalaca, intelektualaca koji su vam poslali otvoreno pismo. Na to pismo niste odgovorili, niti je itko iz vašeg resora reagirao.
Odgovor policije na moj zahtjev za zabranom je pak groteskan. Naime, institucija kojoj ste na čelu, odgovara ne samo da nema nikakvog razloga zabraniti skup osuđenih pojedinaca koji najavljuju mjesecima unaprijed da će ponoviti ono za što su osuđeni, već i da ćete zaštititi njihovo „pravo na mirno okupljanje i slobodu izražavanja“. Također, da ćete djelovati radi „zaštite mira, sigurnosti, privatnosti i drugih prava građana koji nisu sudionici javnog okupljanja, uz primjenu svih raspoloživih zakonskih mjera u slučaju utvrđenog protupravnog postupanja.“
Tko je zaštitio mene i moje dijete, kao i susjede koji su svjedočili glasnom puštanju glazbe, vrijeđanju po nacionalnoj osnovi, huškanju na nasilje, blaćenju mojih roditelja kao partizana, a time i partizanskog pokreta u cjelini, vrijeđanju mene ali i svih profesora na fakultetu kao uhljeba koji prazne proračun?
Onaj koji prazni proračun je Keleminec, uz vašu zaštitu, jer se zbog njega angažiraju deseci policajaca i policajki vikendima, kako bi štitili njegovo „pravo“. Ljudi se sve više pitaju, jeste li vi svjesni što činite i u čijem interesu štitite nasilnike? Mogu li ja doći na vašu adresu s razglasom i na taj način uznemiravati vas, vašu obitelj i susjede? Pozivate li me da prijavim „miran prosvjed“ ispred vaše kuće?
Nacionalnopus