Split još nije ni okitio Rivu, a Advent je već podijelio Hrvatsku. Razlog je jedna brojka koja se ne može prešutjeti — 79.500 eura procijenjene vrijednosti za nastup Bijelog dugmeta.
U gradu u kojem se fritule ograničavaju na četiri eura, a kuhano vino na tri, gradska vlast je za jedan koncert procijenila iznos koji je tri puta veći od onoga za Tonija Cetinskog, četiri puta veći od onoga za Miroslava Škoru i šest puta veći od onoga za Psihomodo Pop.
I tu prestaje priča o glazbi. Tu počinje priča o osjećaju za mjeru.
ZAŠTO JE IZNOS PROBLEM — I PRIJE NEGO ŠTO POSTANE HONORAR
Iz Grada će, s pravom, reći da 79.500 eura nije konačni honorar, nego procijenjena vrijednost nabave. To je točno. Ali javnost ne čita dokumentaciju javne nabave — javnost čita poruku.
A poruka je, htjeli to priznati ili ne, brutalno jasna: jedan izvođač vrijedi kao tri, četiri ili šest drugih.
U trenutku kada obitelji važu svaki euro, kada umirovljenici broje kune na blagajni, kada mladi s plaćom od 1.450 eura ne mogu ni zamisliti vlastiti stan, grad koji troši 1,7 milijuna eura na Advent mora biti svjestan da svaka brojka postaje politička poruka.
Pitanje zato nije samo koliko će Bijelo dugme na kraju dobiti. Pitanje je zašto je Grad unaprijed pristao da baš taj nastup vrijedi toliko više od svih ostalih.
KAKO ĆE TO PRIHVATITI HRVATSKA JAVNOST? NIKAKO JEDNOGLASNO
Hrvatska javnost ovaj iznos neće prihvatiti mirno. Prihvatit će ga podijeljeno, bučno i emotivno — jer Bijelo dugme nikad nije bio samo bend.
Prvi dio javnosti reći će: “Pa što? To je najveći bend ovih prostora, rasprodali su dvije Arene, dovest će 30.000 ljudi, Split će živjeti.” Za njih je 79.500 eura ulaganje u spektakl, turizam i atmosferu.
Drugi dio javnosti reći će nešto sasvim drugo: “Zašto baš oni? Zašto baš toliko? Zašto hrvatski izvođači vrijede manje u vlastitom gradu?” Za njih to nije koncert, nego simbol. Simbol vremena u kojem se jugonostalgija plaća skuplje od domaće scene.
Treći, najglasniji dio, neće govoriti ni o glazbi ni o nostalgiji. Govorit će o javnom novcu. “Tko je to procijenio? Što točno ulazi u cijenu? Zašto nema ugovora na stolu?” I tu će biti u pravu.
Jer u Hrvatskoj je najopasnije pitanje uvijek isto: nije sporno što se plaća, sporno je što se ne objašnjava.
SPLIT JE NA TESTU, NE BIJELO DUGME
Bijelo dugme nije krivo što je netko procijenio da vrijedi 79.500 eura. Bend je svoj posao odradio — rasprodao Arenu, okupio publiku, ostao relevantan.
Na testu je Grad Split.
Ako Grad nakon Adventa ne objavi ugovor, opseg usluge i završni račun, iznos će ostati mrlja. Ako objavi da su sponzori dali 400.000 eura i da su kućice donijele 200.000 do 300.000 eura, a da koncert nije plaćen samo iz proračuna — priča se mijenja.
Ako pak sve ostane na “procjeni” i “očekivanim prihodima”, javnost će to pročitati kao ono što najviše mrzi: da se javnim novcem upravlja iza zatvorenih vrata.
ZAKLJUČAK KOJI NITKO NE ŽELI ČUTI
Problem nije Bijelo dugme. Problem nije ni rock. Problem je osjećaj da u Hrvatskoj uvijek postoji netko tko vrijedi više — i da se to nikad ne mora objasniti.
Split može imati najljepši Advent u povijesti. Može dovesti i Bijelo dugme, i Dina Merlina 30. prosinca, i večer za Olivera, i Jelenu Rozgu i Jakova Jozinovića za Novu godinu.
Ali ako za 79.500 eura ne ponudi jasno, javno i pošteno objašnjenje, onda nije platio koncert.
Platio je nepovjerenje.