Prije 30 godina Zagreb su pogodile rakete koje su izbacile zvončiće po samom centru grada. Bilo je to 2. svibnja 1995., dan nakon što je počela vojno-redarstvena akcija Bljesak u kojoj je oslobođena zapadna Slavonija. Kao odmazda da to, srpske su paravojne snage uz Zagreb gađale i druge hrvatske gradove.
TRI DESETLJEĆA OD RAKETIRANJA ZAGREBA: BOLNE USPOMENE JOŠ NE BLIJEDE
ZAGREB – Sve je počelo tog utorka, 2. svibnja, točno u 10:23 sati. Zvuk sirena razderao je tišinu prijepodneva, a onda je uslijedilo – raketiranje glavnog grada. Napad je potresao Zagreb, a dan kasnije, 3. svibnja, neprijateljski projektili ponovno su zasuli grad. Napadnute su Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj, Dom umirovljenika Centar i dvorana Hrvatskog narodnog kazališta, gdje su se nalazili i članovi baletnog ansambla.
U napadima je poginulo sedam osoba, među njima i pirotehničar koji je stradao tijekom deaktivacije neeksplodiranih kazetnih bombi – tzv. “zvončića”, koji su ostali razasuti po gradskim ulicama i dvorištima. Ranjenih je bilo oko 200, među njima civili, zaposlenici, prolaznici. Napad se dogodio u radno vrijeme, dok su se mnogi građani kretali prema poslu, školi ili bolnicama.
Uoči tužne 30. obljetnice, pitali smo Zagrepčane: sjećate li se gdje ste bili toga dana?
Odgovori koje smo primili ispunjeni su emocijama, detaljima i strahovima koji ni danas nisu izblijedjeli.
„Nisam ušla u tramvaj, htjela sam prošetati… Hvala Bogu“, prisjetila se jedna sugrađanka.
„Radila u Klinici za traumatologiju“, kratko, ali jasno svjedočanstvo drugog čitatelja.
„U tramvaju kod HNK-a“, „Na putu za posao, u jedanaestici, u Vlaškoj, vrlo blizu mjesta stradalih“, nizali su se komentari.
Posebno potresno svjedočanstvo dala je jedna Zagrepčanka:
„Trebala sam biti taman tamo, u Vlaškoj, kod fotografa za dogovor za fotkanje – svadba je bila planirana za 6. svibnja. Bila sam iscrpljena nakon 24-satnog dežurstva i odgodila sam susret. Vjerojatno sam si spasila život. Sad me još uvijek prođu trnci kad se sjetim. Netko me odozgo čuva.“
Druga se sjetila trenutka kada je sa sinom od godinu dana bila kod Mimare, na putu za Klaićevu.
„Dan kasnije, baš na to mjesto gdje smo trebali biti – pala je bomba.“
Neki su se zatekli na radnim mjestima, u tramvajima, na ulici. Jedna vozačica ZET-a prisjetila se kako je iz Dubrave pješice išla prema Draškovićevoj:
„Svi smo stajali u koloni, sirene su zavijale, vozili su ranjene u bolnice…“
Jedna srednjoškolka pamti i školski trenutak u kojem je život stao:
„Profesoru iz povijesti rekla da nisam spremna za odgovaranje i on upisao jedinicu, kad je tresnulo…“
Posebno potresne bile su riječi jedne Zagrepčanke koja je ta dva dana provela spašavajući ranjene.
„2.5. u Draškovićevoj i Vlaškoj, 3.5. među baletnim ansamblom HNK… Nikad to neću zaboraviti.“
Trideset godina kasnije, zvuk eksplozija zamijenili su zvuci svakodnevice. No sjećanja ostaju – tiha, uporna i bolna. Zagreb pamti. I nikada neće zaboraviti.