Ivana Kekin uspoređuje priziv savjesti kod liječnika s prizivom savjesti u vojsci, ali to su zapravo dvije potpuno različite stvari. Kod liječnika, ako netko ima priziv savjesti, država osigurava da pacijent ipak dobije potrebnu zdravstvenu skrb od drugih kolega. Dakle, ni pacijenti nisu zakinuti, jer se skrb pruža, samo ne od onih koji imaju moralni problem s određenim zahvatima.
S druge strane, u vojsci nema takve mogućnosti jer je vojna obaveza nešto što se ne može tek tako preskočiti. Prigovor savjesti u vojsci nije samo potpisivanje nekog papira, nego zahtijeva ozbiljno ispitivanje i procjenu opravdanosti tog prigovora. I država mora imati pravo postaviti uvjete i posljedice ako netko ne želi služiti vojni rok zbog uvjerenja.
Kekin kaže da će oni s prizivom savjesti biti kažnjeni duljim služenjem i manjom plaćom, dok će oni koji nisu prizivači imati prednost kod zapošljavanja u državnim institucijama. Ali to nije kazna, nego logična posljedica: ako netko odbije ispuniti svoju zakonsku obavezu, normalno je da neće imati iste benefite kao oni koji su je odradili.
Država ne može biti “za priziv savjesti” samo kad joj to politički paše, a u suprotnom to nazivati diskriminacijom nije realno. U vojsci mora postojati sustav koji poštuje uvjerenja, ali i traži poštivanje zakona i pravedan doprinos svih građana.
Ukratko, Kekin pomiješava stvari i traži da država dozvoli da se obaveze ne izvršavaju bez posljedica, što nije održivo ako želimo da društvo funkcionira.