Dok nacija još uvijek živi u ritmu pobjedničkog zanosa naših rukometaša, zagrebački Trg bana Jelačića umjesto mjesta zajedništva postao je poligon za ideološko razračunavanje. Dokaz je to da oni koji se najglasnije kunu u “progresivnost” i “liberalizam”, prvi posežu za cenzurom čim se narodna volja ne uklopi u njihove uske partijske kalupe. Tomislav Tomašević i njegova klika iz platforme “Možemo!” umislili su da mogu određivati ritam hrvatskog srca i birati pjesme koje se smiju voljeti. No, pokušaj pretvaranja glavnog grada svih Hrvata u ideološki geto nailazi na neprobojan zid: prkos reprezentativaca i ponos naroda koji ne pristaje na preodgoj.
Tko kontrolira Trg, misli da može kontrolirati narod.
Doček rukometaša na Trgu bana Jelačića pretvoren je u politički poligon sektaša iz Možemo! Vole se oni deklarirati kao “progresivni”, kao “liberali”, a prvi posegnu za zabranama kada su na vlasti. Tomašević i njegova komesarska garnitura iz “Možemo!” nisu nikakvi liberali, oni su kulturološki komesari, opsjednuti cenzurom svega što im se ne uklapa u njihove izvrnute vrijednosti.
Zagreb pod njihovim upravljanjem više nije glavni grad svih Hrvatica i Hrvata. On je ideološki geto u kojem gradski trg postaje partijska pozornica. Oni su ti koji određuju tko smije nastupiti, koju pjesmu smiješ voljeti, kako se smiješ veseliti. Hrvatska pjesma koja je nosila rukometaše kroz turnir je zabranjena u glavnom gradu Hrvatske. Emocija nacije je suspendirana voljom Tomislava i njegove bolesne klike. Volja ljudi, ignorirana.
A sve pod izlikom “kulture”, “tolerancije” i “inkluzivnosti”.
Ta inkluzivnost pod Možemo je meki totalitarizam s osmijehom.
Tomašević ne štiti Zagreb. On cenzurira Hrvatsku. U srcu glavnog grada zabranjuje se ono što u srcima ljudi gori najjače: hrvatska pjesma, ponos i identitet.
No, imaju jedan veliki problem. Hrvatska neće stati zbog njihove zabrane. Hrvatska nije stala ni pod njihovim krvnikom iz Kumrovca, a još manje pod njima. Trg bana Jelačića pripada svima i onima koji vole pjevati “Lijepa li si”, i onima koji su Hrvatsku branili, i onima koji ne pristaju biti preodgojeni palicom sektaša.
Ovo je sukob oko prava da budemo to što jesmo.
Kad vlast mora zabranjivati glazbu da bi opstala, onda je jasno da nije riječ o napretku, već o strahu. Strahu od naroda. Strahu od istine. Strahu od Hrvatske.