U tjednu kada su braća Željko i Davor Glasnović obilježili svoj rođendan, hrvatskim medijskim prostorom ponovno je odjeknuo glas istinskog domoljublja, vojničke časti i nepokolebljive vjere u hrvatski narod. General-bojnik Željko Glasnović, čovjek čiji je životni put ispisan krvlju, znojem i neizmjernom ljubavlju prema rodnoj grudi, uputio je poruku koja pogađa u samu srž hrvatskog bića: “Ratnik nikada ne broji prepreke, nego samo pobjede.”
Ova rečenica nije samo prigodna misao; ona je životni credo čovjeka koji je udobnost Kanade zamijenio rovovima Like, Južnog bojišta i Kupresa.
Od kanadskih stepa do hrvatskih rovova
Rođeni 24. veljače 1954. u Zagrebu, blizanci Željko i Davor rano su iskusili sudbinu hrvatskog iseljeništva. No, kada je 1991. godine sudbina domovine visila o koncu, zov predaka bio je jači od bilo kakve sigurnosti koju je nudio Zapad. Željko, s bogatim vojnim iskustvom iz kanadske vojske i Legije stranaca, stavio se na raspolaganje Zboru narodne garde.
Njegov ratni put bio je put istinskog heroja:
Lika i Južno bojište: Gdje se kovala sloboda u najtežim uvjetima.
Tomislavgrad i Kupres: Mjesta gdje je obučavao nove snage i vodio legendarne bitke.
Kupreška tragedija: Travnja 1992. godine, General biva teško ranjen. Njegovo izvlačenje preko snijegom zametenih planina do samostana na Šćitu ostaje upisano kao jedna od najdramatičnijih priča Domovinskog rata.
Bratova Golgota – Rana koja ne zacjeljuje
Dok je Željko vodio bitke na terenu, njegov brat blizanac Davor prolazio je kroz pakao kakav ljudski um teško može pojmiti. Davor Glasnović, također dragovoljac, pao je u srpsko zarobljeništvo. Petnaest mjeseci monstruozne torture, batinanja i ponižavanja u srpskim logorima ostavili su neizbrisive tragove.
General Glasnović s opravdanom ogorčenošću podsjeća na nepravdu koja boli više od neprijateljskog metka:
“DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja. Hrvatske institucije nije zanimalo tko ga je mučio, dok se istovremeno naši branitelji progone, a abolirani agresori uživaju privilegije u državi koju su rušili.”
Poruka nade i ustrajnosti:
“Kao vojnik,
naučio sam da se godine
ne broje po tome
koliko smo ostarili,
nego po bitkama
koje smo preživjeli i
po snazi duha kojim
nastavljamo dalje.
Nije uvijek bilo lako,
ali ratnik nikada
ne broji prepreke,
nego samo pobjede!
Zahvalan sam na svakom
novom danu i prilici da budem
bolji čovjek jer dobro znam kome služim. Ovo tijelo je raspadljivo,
treba sačuvati dušu.
Neka vam um bude britak,
vjera čvrsta, korak odvažan
a srce nepokolebljivo!
Naprijed kroz život
kao i uvijek – bez straha,
bez predaje, do zadnje bitke!”
Unatoč gorčini zbog “nelustrirane vlasti” i tišine institucija, general Glasnović ne gubi duh. Zahvalivši se svojim suborcima i “braći po oružju” na rođendanskim čestitkama, on još jednom podsjeća da borba za Hrvatsku nije završila potpisivanjem mirovnih sporazuma. Ona se nastavlja čuvanjem istine o Domovinskom ratu i dostojanstva svakog hrvatskog vojnika.
Njegove riječi služe kao svjetionik u vremenima moralnog relativizma. Za Glasnovića, prepreke su tu da bi se savladale, a žrtva – koliko god bila teška – temelj je na kojem stoji slobodna država.
Nacionalnoplus