Dok se prašina nakon gostovanja Tereze Kesovije u emisiji Nedjeljom u 2 još uvijek ne stišava, javnost bruji o njezinim nostalgičnim sjećanjima na Josipa Broza Tita. Pjevačica je, bez zadrške, opisala bivšeg predsjednika kao “šarmantnog i dobrog čovjeka”, ističući kako “ne dopušta da je itko mijenja” jer je ona živi svjedok tog vremena.
No, kako to obično biva u burnim medijskim raspravama, svaka priča ima i svoju drugu stranu – onu beskompromisnu.
HRT je, kao svojevrsni kontrapunkt Terezinim izjavama, izvukao iz arhive kultni istup najveće živuće legende hrvatske estrade, Miše Kovača.
Otpor kroz luksuz: Citroën protiv komunizma
Mišo Kovač, poznat po tome što “nema dlake na jeziku” i što je kroz cijelu karijeru čvrsto stajao iza svojih uvjerenja, još je 2006. godine kod Aleksandra Stankovića objasnio kako je on “ratovao” protiv tadašnjeg sustava.
Za Mišu to nije bilo pitanje ideologije u knjigama, već pitanje ponosa i osobne neovisnosti.
“Ja sam 1974. vozio Citroën SM Maserattia, samo radi komunista, ne radi sebe. Jer ga je vozio Mitterrand, Brigitte Bardot i Mišo Kovač u istočnoj Europi. Tako da znaš”, odsjekao je Mišo u svom prepoznatljivom stilu.
Bila je to jasna poruka – Mišo nikada nije dopustio da mu sustav određuje visinu letvice. Dok su drugi tražili mrvice sa stola, on je prkosio luksuzom koji je bio rezerviran za svjetsku elitu.
Beskompromisni stav: “Nikada nisam dao na sebe”
Dok Tereza priznaje da je Tito volio njezinu pjesmu “Nono” i želio je u svojoj blizini, Mišo Kovač povlači oštru crtu razgraničenja. Njegov put bio je put naroda, a ne političkih kabineta.
Njegova snaga nije dolazila iz prvih redova partijskih sjednica, već s dupkom punih stadiona i dvorana gdje je pjevao onima koji su ga istinski voljeli.
“Nikada nisam dao na sebe. Nikada nisam Titu pjevao, nikad ga nisam vidio”, poručio je Mišo, stavljajući točku na svaku spekulaciju o svom odnosu s bivšim režimom.
Ove riječi danas odzvanjaju jače nego ikad. U vremenu kada se povijest često pokušava zamaskirati ili ublažiti, Mišo Kovač ostaje podsjetnik na to što znači biti svoj, neovisan i dosljedan – onaj koji pjeva narodu, a ne vlastodršcima.
Legendarni Šibenčanin još je jednom pokazao da je institucija za sebe, čovjek koji se ne klanja nikome osim svojoj publici i svojoj domovini.