Istup Tereze Kesovije na nacionalnoj televiziji, u kojem je Josipa Broza Tita opisala kao “šarmantnog i dobrog čovjeka”, izazvao je žestoke reakcije i još jednom razotkrio duboku podjelu u hrvatskom društvu.
Dok dio javnosti i dalje njeguje nostalgičan pogled na prošlost, drugi upozoravaju da se iza takve slike skriva represivna stvarnost koju mnogi nisu preživjeli bez posljedica.
Kesovija: pravo na sjećanje – ali i sporna tvrdnja
Kesovija je naglasila kako ne pristaje na reinterpretacije povijesti i kako ima pravo na vlastito iskustvo. No, njezina izjava da su “svi plakali kada je Tito umro” otvorila je prostor za oštre kritike.
Jer upravo ta tvrdnja, upozoravaju kritičari, briše iskustvo onih koji su u tom sustavu izgubili najviše.
Hebrang: “Postojala je i druga stvarnost – i ne može se prešutjeti”
Andrija Hebrang reagirao je bez ublažavanja. Njegova poruka bila je jasna: “nisu svi plakali – mnogi su dočekali kraj tog vremena s olakšanjem”.
Za njega to nije pitanje ideologije, nego činjenica i osobnog nasljeđa. Njegov otac, nekada dio sustava, završio je kao žrtva političkog progona, što Hebrang vidi kao primjer kako je režim postupao i prema vlastitim ljudima.
Upravo zato tvrdi da romantiziranje tog razdoblja znači zanemarivanje sudbina tisuća obitelji.
Neistražene grobnice i šutnja o žrtvama
Hebrang posebno naglašava kako je najveća mrlja tog razdoblja pitanje neistraženih masovnih grobnica. Riječ je, kako tvrdi, o velikom broju lokacija koje i danas čekaju potpunu istinu.
Prema njegovim riječima, riječ je o ljudima ubijenima bez suđenja, a činjenica da ta tema nikada nije do kraja razriješena dodatno produbljuje nepovjerenje i podjele.
“Slika stvarnosti bila je oblikovana”
U svom istupu Hebrang ide i dalje, tvrdeći kako je sustav desetljećima sustavno oblikovao percepciju građana. Kroz medije, obrazovanje i javni prostor stvarana je, kako kaže, jedna dominantna slika, dok su druga iskustva ostajala potisnuta.
Zbog toga, smatra, i danas postoji velik broj ljudi koji to vrijeme pamte isključivo kroz pozitivne uspomene – ne zato što druge činjenice ne postoje, nego zato što s njima nikada nisu bili suočeni.
Ekonomska slika: između dojma i stvarnosti
Hebrang odbacuje i tezu o stabilnom i sigurnom standardu, tvrdeći da je riječ o “velikom prividu”. Smatra da je sustav funkcionirao na temelju dugova i odgođenih problema, čije su posljedice došle kasnije.
U takvom okviru, naglašava, postojale su i jasne društvene razlike, gdje su jedni imali privilegije, dok su drugi bili ograničeni bez obzira na sposobnosti.
Društvo koje i dalje nosi teret prošlosti
Najvažnija poruka Hebrangova istupa odnosi se na sadašnjost: podjele iz tog razdoblja nisu nestale. One su, kako tvrdi, prenesene kroz generacije i danas oblikuju političke stavove i društvene rasprave.
Upravo zato smatra da se o toj temi ne može govoriti selektivno – jer svako prešućivanje, upozorava, znači nastavak podjela umjesto njihova razrješenja.
Nacionalnoplus