Dok se nad Splitom lomilo svibanjsko sunce, na groblju Lovrinac okupilo se ono što utjelovljuje živu memoriju hrvatskog naroda. Pod organizacijskom palicom Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, obilježena je 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnog puta.
Kod spomen-obilježja Domobranima, u tišini prožetoj ponosom i tugom, vijence su položila izaslanstva Županije na čelu sa županom Blaženkom Bobanom i Grada Splita s dogradonačelnikom Ivom Bilićem, praćeni vijećnicima, braniteljima i brojnim Splićanima koji odbijaju prepustiti zaboravu kosti svojih predaka.
Glas koji probija zid šutnje i svjedočanstvo krvnika
Program koji je vodio glumac Pere Eranović, i sam sin poginulog hrvatskog branitelja, dobio je potresnu dimenziju kada su grobljem odjeknule riječi iz svjedočanstva bivšeg partizana. To nije bila tek suhoparna povijesna crtica, već ogoljeni prikaz brutalnih masakara nad zarobljenicima u slovenskim šumama i poljima nakon formalnog završetka Drugog svjetskog rata. Bio je to podsjetnik da su sudbine tisuća hrvatskih vojnika i civila bile namjerno i sustavno cementirane šutnjom.
No, kako svjedoči i Hrvatski časnički zbor Split, devedesete godine i stvaranje suverene hrvatske države konačno su skinule lance s te strogo čuvane tajne, puštajući istinu da nakon desetljeća tame ugleda svjetlo dana.
Duhovna opomena don Ćubelića: Krv žrtve viče i traži pravdu
Središnji, moralni stup komemoracije bila je molitva i beskompromisno obraćanje don Tomislava Ćubelića. Njegove riječi nisu bile prigodničarsko slovo, već duboka teološka i nacionalna opomena o zločinima počinjenim bez suda, bez prava na obranu i, ono najstrašnije, bez prava na grob. Don Ćubelić je ogolio narav bivšeg režima, podsjetivši kako se nakon masovnih likvidacija desetljećima utjerivao strah u kosti obiteljima koje su svoju bol morale nositi u najdubljoj ilegali vlastitog doma.
“Krv žrtve nikada ne šuti, nego stalno viče osuđujući zločin”, odjeknulo je Lovrincem.
Don Ćubelić je precizno detektirao i strah koji i danas vlada među onima koji su zločine činili ili ih danas opravdavaju – to je strah od čistih činjenica koje razotkrivaju prave razmjere komunističkog zla. Istina, kako je naglasio, ne traži osvetu ni mač, već samo postavljanje povijesnih fakata na njihovo zasluženo mjesto.
Kultura sjećanja kao brana protiv gubitka identiteta
U vremenu kada se povijest nerijetko pokušava relativizirati ili prilagoditi nekim novim političkim agendama, s Lovrinca je poslana jasna poruka o važnosti kolektivnog pamćenja. Narod postaje ono što pamti, a narod koji pristane na laž i zaborav, gubi vlastito dostojanstvo i pravo na budućnost. Prešućivanje onoga što se dogodilo na Križnim putevima don Ćubelić je proglasio duboko nemoralnim činom.
Ova komemoracija, zaključuju u svom osvrtu iz Hrvatskog časničkog zbora Split, nije bila poziv na ideološke ratove, već čin čistog pijeteta. To je trajna prisega današnjih i budućih generacija da niti jedna žrtva koja je pala samo zato što je voljela svoju domovinu, više nikada neće biti bez imena, bez groba i bez istine. Povijest patnje hrvatskog naroda dobila je svoju dostojanstvenu splitsku stranicu, s jasnom porukom da istina uvijek ima posljednju riječ.