Danas katolički vjernici slave Tijelovo, blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, jedan od najdubljih i najsvečanijih trenutaka liturgijske godine. Iako se samo ustanovljenje Euharistije dogodilo na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak, Crkva u ozračju Kristove muke i korizmenog tjedna tada ne može u punini razviti slavljeničku radost. Zato se ovaj veliki blagdan, kao trijumf vjere i zahvalnosti, slavi u deveti četvrtak nakon Uskrsa, zbog čega mu se datum, prateći najveći kršćanski blagdan, mijenja iz godine u godinu.
Mistična mrlja na mjesecu i rođenje blagdana
Povijest slavljenja Tijelova vraća nas u 13. stoljeće i vezana je uz sudbinu jedne žene. Augustinska redovnica, sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je upečatljivo viđenje punoga mjeseca na kojemu se ocrtavala tamna mrlja. Vođena Božjim nadahnućem, mjesec je prepoznala kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se posebno častio Presveti oltarski sakramenat.
Njezin je poticaj urodio plodom: mjesni biskup Robert de Thorote uveo je blagdan u svojoj biskupiji, a ustrajnost svete Julijane i njezinih suvremenika pokrenula je lavinu koja će ubrzo zahvatiti cijeli kršćanski svijet.
Euharistijska čuda koja su slomila sumnju
Da ljudska sumnja često prethodi velikim Božjim znakovima, potvrđuju i povijesni zapisi. Ključni trenutak za univerzalno širenje blagdana dogodio se 1263. godine u Bolseni u Italiji.
Svećenik koji je sumnjao u stvarnu pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv, tijekom lomljenja hostije svjedočio je čudu – iz hostije je prokapala prava krv i slila se po oltaru.
Potaknut ovim događajem, papa Urban IV. donosi bulu kojom ustanovljuje blagdan za cijelu Crkvu, a u 14. stoljeću papa Ivan XXII. tu je odluku konačno proveo u djelo širom Rimokatoličke Crkve.
Zanimljivo je da i naša domovina ima svoje izravno svjedočanstvo ove vječne tajne. Stoljeće nakon talijanskog čuda, 1411. godine u Ludbregu, dogodio se gotovo identičan događaj.
Tijekom najvažnijeg dijela mise, domaći je svećenik posumnjao u pretvorbu, da bi u kaležu odjednom ugledao svježu krv.
Preplašen, sakrio je kalež, no istina se nije mogla sakriti. Nakon temeljitih istraga, pape Julije II. i Leon X. dopustili su javno štovanje ove svetinje.
Ludbreg je tako postao i ostao jedno od najvažnijih svjetskih euharistijskih svetišta, gdje se i danas, posebno prve nedjelje u rujnu, rijeke hodočasnika klanjaju relikviji Predragocjene Krvi Kristove.
Narodna tradicija: Od “Brašančeva” do cvjetnih procesija
Hrvatski je narod ovaj blagdan duboko utkao u svoju tradiciju i jezik. U mnogim našim krajevima, napose u povijesnim zapisima iz 18. stoljeća, Tijelovo se naziva Brašančevo. Taj predivni, slikoviti naziv dolazi od riječi brašno, baze od koje nastaje kruh, koji u pretvorbi na svetoj misi postaje stvarno Kristovo Tijelo.
Simbol žive vjere na ulicama: Posebno obilježje Tijelova su veličanstvene procesije. Prva je zabilježena u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a ubrzo je postala tradicija u svim katoličkim zemljama.
U ovim procesijama, vjera izlazi izvan zidova crkve – svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju ulicama i trgovima, dok vjerni puk moli, pjeva i posipa put cvijećem, svjedočeći živu prisutnost Boga među ljudima.
Nacionalnoplus