Piše: Robert Ćulina
Predsjednik Zoran Milanović još je jednom pokazao da je majstor političke provokacije i svjesnog polariziranja javnosti.
Koristeći povijesne obljetnice kao poligon za slanje radikalnih geopolitičkih poruka, on ne bira sredstva kako bi privukao najrazličitije, često potpuno suprotstavljene skupine birača. U nastavku donosimo detaljnu analizu Roberta Čuline o tome kako Milanović uspijeva istovremeno sjediti na nekoliko ideoloških stolica, balansirati između povijesnog revizionizma i anti-establišment retorike, te kome su zapravo namijenjene njegove posljednje šokantne izjave.
Predsjednik Zoran Milanović još je jednom pokazao da je majstor političke provokacije i svjesnog polariziranja javnosti. Koristeći povijesne obljetnice kao poligon za slanje radikalnih geopolitičkih poruka, on ne bira sredstva kako bi privukao najrazličitije, često potpuno suprotstavljene skupine birača. U nastavku donosimo detaljnu analizu Roberta Čunka o tome kako Milanović uspijeva istovremeno sjediti na nekoliko ideoloških stolica, balansirati između povijesnog revizionizma i anti-establišment retorike, te kome su zapravo namijenjene njegove posljednje šokantne izjave.
Milanović između jugoslavenskih partizana, prkosa Bruxellesu i „zalutalih“ na desnici
Govor predsjednika Zorana Milanovića u Brezovici, u kojem je poručio da se današnja Europska unija sastoji od država koje su „bile desna ruka Hitleru“, školski je primjer populističke politike šoka. Milanović je obljetnicu iskoristio za slanje radikalnih geopolitičkih poruka, stvorivši verbalni koktel za vrlo specifične skupine birača.
Kroz obranu antifašizma, on porukom da partizani nisu zločinci osigurava lojalnost svog tradicionalnog, projugoslavenski nastrojenog tijela, pritom svjesno ignorira činjenicu da partizani nisu bili hrvatska, već jugoslavenska vojska, čime se pozicionira kao njihov glavni zaštitnik pred povijesnom istinom.
U to se uklapa i podilaženje radikaliziranom dijelu srpskog biračkog tijela, što se izravno nadovezuje na incidente s istog skupa gdje su pojedinci iz mase vulgarno klicali „jebo vas Domovinski rat“.
Relativizacijom devedesetih i fokusom na četrdesete, Milanović kupuje naklonost onih kojima je jugoslavenstvo bliže od hrvatske državnosti.
Istovremeno, njegova izjava o Europskoj uniji služi kao mamac za „zalutale“ na desnici. Teza o EU koja je surađivala s Hitlerom povijesni je anakronizam, ali i udica za ljude bez čvrstog političkog sidra koji reagiraju na anti-establišment retoriku. Njima imponira predsjednik koji prkosi Bruxellesu, pa potpuno zanemaruju činjenicu da on istovremeno rehabilitira vojsku s jugoslavenskim predznakom i prešutno koketira s negatorima Domovinskog rata.
U cijelu se priču nadovezuje i proruski te antizapadni narativ kroz kritike NATO saveza. Taj sentiment funkcionira kao most koji spaja krajnosti jer zadovoljava radikalnu ljevicu, a rezonira i s ljudima s desnice koji u globalnim institucijama vide prijetnju nacionalnom suverenitetu.
Iako je teza o EU kao Hitlerovom savezniku činjenično neodrživa, Milanoviću su medijske naslovnice i emotivni angažman publike važniji od točnosti. Sjedeći na nekoliko ideoloških stolica, on okuplja raznorodan i mješovit krug birača čiji je jedini zajednički nazivnik čisti prkos prema trenutačnom poretku ili jednostavna nostalgija za vremenima starih komunističkih sustava.
P.S. Povodom ovog verbalnog izljeva u javnosti se pojavio i jedan prigodan, sarkastičan komentar koji u kratkoj rečenici sažima cijeli dojam: “Ne na sunce, Predsjedniče.”
Nacionalnoplus