U vremenima kada se istina pokušava skrojiti u salonskim uredima, a povijest prebrisati političkim dekretima, riječi istinskih domoljuba odjekuju poput groma. Zorica Gregurić, glasna i neumoljiva u obrani vrijednosti Domovinskog rata, svojim je najnovijim tekstom pogodila u samu srž nacionalne rane. Njezin krik nije samo politička kritika – to je duboko emotivna, domoljubna ispovijest i teška optužnica protiv sustava koji je pljunuo na žrtvu vlastitih sinova.
Njezin tekst, prožet neizmjernom boli ali i prkosom, prenosimo u cijelosti i u izvorno naglašenom obliku, kao trajni podsjetnik na borbu koja u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek traje:
KRV ZA SLOBODU, SUĐENJA ZA ZAHVALNOST
Nakaradni sustav: heroji na optuženičkoj klupi, agresori na državnoj plaći
U društvu koje je slobodu platilo krvlju svojih najboljih ljudi, najdublja rana nije samo sjećanje na rat. Najveća rana je nepravda koja je došla poslije njega. Nije bilo najteže stajati na bojišnici dok su granate rušile domove. Najteže je danas. Teško je gledati kako branitelji, a posebno naši generali postaju optuženici, dok pravi zločinci šetaju kao ugledni građani. Kakva je to država u kojoj se sudi čovjeku koji je branio svoj dom? Istovremeno, zločinačkom agresoru se otvaraju vrata politike, biznisa i javnog života. Kakav je to moral kad se odličja oduzimaju onima iz rovova, a državne mirovine i direktorske fotelje daju onima koji su nosili oznake agresorske vojske?
To nije samo pravni apsurd. To je potpuni slom savjesti jednog naroda.
Odličje nije komad metala. Ono je simbol žrtve. Simbol trenutka kada je netko stao između smrti i svog naroda. Oduzeti to odličje znači brisati povijest.
A istina je jednostavna: bez tih ljudi slobodne Hrvatske ne bi bilo. Dok se naše branitelje i generale povlači po sudovima i sramoti zbog političkih bodova, oni koji su rušili Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik uživaju u zaštiti i tišini sustava. Navukli su skupa odijela, postali saborski zastupnici, političari, “ugledni poduzetnici”, analitičari i kritičari. Danas drže lekcije onima koji su ih pobijedili. Paradoks je bolan. Država koju su branitelji stvorili danas ih vidi kao teret. One koji su je rušili nagrađuje novcem, moći i utjecajem. To nije pomirenje. To nije pravda.
Pomirenje bez istine je obična laž. Pravda s dvostrukim kriterijima je izrugivanje. Država koja zaboravi tko ju je branio gubi svoj identitet.
Problem nije samo u sudnicama, nego u poruci koju šaljemo djeci. Poruci da se žrtva ne cijeni, da istina nije važna i da povijest piše onaj tko je trenutačno na vlasti. Narod koji na to pristane ostaje moralno prazan. Branitelji nisu tražili privilegije. Tražili su samo ono za što su krvarili, dostojanstvo, istinu i pravednu državu.
Ako danas šutimo na njihovo ponižavanje, sutra ćemo se probuditi u zemlji koja više ne razlikuje branitelja od agresora, žrtvu od zločinca. Zapravo već se budimo i to je naš najveći poraz. Ne vojni, nego ljudski. Poraz naroda koji je preživio rat, ali je izgubio pamćenje.
Pogled u ogledalo nacionalne izdaje
Ove teške, ali kristalno jasne riječi Zorice Gregurić ne ostavljaju mjesta neutralnosti. One su ogledalo pred kojim bi se trebali zacrvenjeti svi oni koji u ime “političke korektnosti” trguju svetinjama stvorenim u krvi. Kada država dopusti da joj heroji postanu krivci, a krvnici suci – onda ta država gubi svoj moralni kompas.
Ovaj tekst nije samo osvrt; ovo je poziv na buđenje naroda koji je preživio strahote rata, ali opasno tetura na rubu gubitka vlastitog pamćenja i identiteta. Dokle god ima onih koji ovako pišu i govore, nada u pravednu Hrvatsku još uvijek živi.
Nacionalnoplus