Nakon šokantnih saznanja o masovnom odlaganju opasnog otpada i takozvanih “vječnih kemikalija” u ranjivom ličkom podzemlju, bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt javno je razotkrila sustavne propuste i koruptivnu mrežu koja desetljećima omogućuje trovanje naših najvažnijih prirodnih resursa. U svojoj oštroj analizi upozorava kako uništenje Like nije slučajan incident nego dobro razrađen i isplativ posao te predlaže konkretna zakonska i tehnološka rješenja koja bi stala na kraj ekološkom kriminalu.
Tisuće tona opasnog otpada i „vječnih kemikalija” u ličkom kršu nisu incident. To je posao i to planiran, isplativ i sudeći po deset godina bez ijedne objavljene pravomoćne presude za zagađivanje tla opasnim otpadom, gotovo bez rizika.
Cijena se ne može izračunati. Vodonosnik nema tržišnu vrijednost, a nepovratno uništeno stanište ne postoji ni u jednoj bilanci. Ono što se može izračunati jest zarada onoga tko je otpad zakopao.
Bolest se ne pojavi kad kamion istovari. Pojavi se za deset ili petnaest godina, kod ljudi koji nikad neće saznati zašto.
Lika nije odabrana slučajno: rijetko naseljena, prometno povezana, s podzemljem koje proguta sve. Krš je protočni sustav ono što u njega uđe završi u podzemnim vodama, rijekama i izvorima pitke vode. Zagađenje Like zagađenje je strateškog resursa države.
Kako stotine kamiona mjesecima neopaženo dovoze otrov u županiju u kojoj ni medvjed ne prođe šumom bez pitanja lokalnih šerifa?
Glavni državni inspektor smijenjen je i uhićen po nalogu USKOK-a zbog sumnje na mito; među lokacijama je i gospićka. On to poriče i vrijedi presumpcija nevinosti. Ali za javnu raspravu presuda nije potrebna dovoljna je struktura koju je istraga otkrila.
Sve što ovih dana kruži javnošću strože kazne, izvanredno ekološko stanje, novo povrenstvo dira posljedicu, a ne dira problem.
U Hrvatskoj je nedozvoljeni promet otpadom kažnjiv do dvije godine (čl. 196.). Teži oblik traži dokaz da se posljedice ne mogu dulje vrijeme otkloniti.
Talijani su imali isti problem, stariji i veći. Riješili su ga 2015. Zanimljivo je što su odlučili napasti. Ekološka katastrofa- pet do petnaest godina. Definicija nepovratna izmjena ravnoteže ekosustava, ili takva čije je uklanjanje moguće samo izvanrednim mjerama. Pročitajte sad gospićko vještačenje: nepovratno uništeno stanište.
Organizirana trgovina otpadom- zasebno kazneno djelo. Kasacijski sud tumači ga kao trajno djelo koje pretpostavlja organizaciju sredstava i kapitala radi nepravedne dobiti. Ne traži se leš. Traži se organizacija.
Zastara udvostručena – jer otrov ispliva deset godina nakon što je zakopan. Sanacija naložena presudom, na trošak osuđenika, bez ikakvih pogodnosti dok se ne izvrši. Kod njih je sanacija uvjet za kaznu; kod nas bijeg od nje.
I ono najvažnije, o čemu se kod nas uopće ne govori: od veljače ove godine u Italiji papirnatog pratećeg lista za opasni otpad više nema. Sve ide kroz nacionalni elektronički registar, a geolokacija na vozilu uvjet je za dozvolu.
Britanci od listopada uvode obvezno digitalno praćenje za svih dvanaest tisuća lokacija koje zaprimaju otpad; papirnati list, nepromijenjen od devedesetih ukinut.
Reći će vam da to i mi imamo. Elektronički očevidnik postoji od 2021. Postoji i papir, jer zakon i dalje dopušta prateći list „pisano ili elektronički”. Dok god vozač može izvaditi otisnuti obrazac, elektronički registar je stvar izbora, a dobrovoljna evidencija nije nadzor, nego formalnost. Talijani su izbor ukinuli u veljači. Britanci ga ukidaju u listopadu. Mi ga i dalje nudimo.
To nije tehnička mjera ni ekološka modernizacija. To je najučinkovitija antikorupcijska mjera koja postoji. Kad je ruta zapisana, kad prateći list ne može nastati naknadno i kad uzorak uzima laboratorij, a ne papir pošiljatelja inspektor više nema što obećati. A ono što se ne može obećati, ne može se ni prodati.
Digitalizacija ne štiti okoliš. Digitalizacija ukida predmet trgovine.
Rok za prijenos europske Direktive o zaštiti okoliša putem kaznenog prava istekao je 21. svibnja. Danas je kolovoz. Radna skupina postoji. Zakon ne.
Trebamo, dakle, elektronički prateći list bez papirnate alternative, plombiranu geolokaciju na svakom vozilu koje prevozi opasni otpad i uzorak iz kamiona umjesto čitanja tuđe deklaracije nadzor koji se ne može kupiti jer nije ni u čijim rukama. Trebamo kvalificirano djelo trajnog onečišćenja, tri do petnaest godina, uz obvezno oduzimanje imovinske koristi i sanaciju naloženu presudom na trošak osuđenika; inače sanaciju plaća proračun, dakle građani koji su otrov i dobili. I trebamo produljenu zastaru, bez koje je najteži oblik samo ukras u Narodnim novinama.
Otrov u kršu ne poznaje mandate. Kad vlast koja na ovo šuti ode, otrov će još biti dolje, a voda će ga i dalje nositi prema nečijoj slavini.
Nacionalnoplus