Otpor nastao u srcu naroda
Kasno ljeto 1991. godine donijelo je na hrvatska polja i u gradove težak miris baruta, neizvjesnosti i straha. Jugoslavenska narodna armija u tim je sudbonosnim danima kolovoza konačno skinula svoju lažnu masku “narodne” vojske i pretvorila se u udarnu iglu velikosrpske politike. Stotine mladića iz Hrvatske i drugih nesrpskih republika, koji su se zatekli na odsluženju redovitog vojnog roka, preko noći su postali taoci u vlastitim vojarnama.
Sustavni odgovor na ovu nepravdu nije stigao iz sterilnih političkih kabineta, već iz dubine majčinskog srca. Na poticaj hrvatske katoličke aktivistice Ružice Ćavar – i same majke dvojice ročnika u JNA – 25. kolovoza 1991. u prepunoj zagrebačkoj dvorani Globus utemeljen je Pokret majki za mir “Bedem ljubavi”.
Samo četiri dana poslije, 29. kolovoza, val nepokolebljivog bunta preplavio je i Karlovac. Ispod prozora tamošnjeg Zapovjedništva JNA odjekivao je potresan, no kristalno jasan zahtjev tisuća okupljenih građana i majki: “Vratite našu djecu, našu budućnost!”
Danas uspomena na taj povijesni istup dostojanstveno živi u Muzeju Domovinskog rata Karlovac-Turanj. Stalni postav čuva arhivske fotografije i autentične snimke koje svjedoče o ženama što su, bez ikakva oružja i s krunicom u rukama, stajale nasuprot hladnim zidinama vojarni tražeći od bezdušnih generala slobodu za svoju djecu.
Pakao beogradskog Doma garde: Zatočeništvo umjesto dijaloga
Dok su Karlovčanke prosvjedovale na lokalnim ulicama, hrabriji dio članica “Bedema ljubavi” zaputio se u sam brlog vojne moći – u Beograd, pred sjedište armije i Dom garde na Topčideru. Više od dvije tisuće žena stiglo je s jedinim ciljem: izboriti puštanje Hrvata i ostalih ne-Srba iz JNA.
Umjesto vojničke časti i želje za razgovorom, dočekali su ih psihička tortura, neviđeno šikaniranje i potpuna izolacija pod opsadom jakih snaga policije i vojske. Novinarima je pristup bio strogo zabranjen. Novinske novine iz tog vremena zastrašujuće vjerno oslikavaju atmosferu u beogradskom kompleksu:
-
Svjedočanstvo novinara B. Stipića (Večernji list): “Onoga što se jučer popodne događalo u Domu garde na Topčideru ne bi se postidjeli ni filmovi o konc-logorima. Armiji i KOS-u isplatio se trud na razbijanju ‘Bedema ljubavi’. Majke su naime uspjeli razbiti na manje skupine, psihički ih dokrajčiti i potom izbezumljene poslati kući.”
-
Dramatični apeli: Iz vojarne su izlazili autobusi prestrašenih žena, dok su pojedine prosvjednice kroz prozore panično dovikivale novinarima: “Zaključali su ih u velikoj dvorani!”
Grijanje na maksimum, zaglušujuća buka i politički cinizam
Metode kojima se vojna vlast obračunavala s nenaoružanim ženama u potpunosti su razotkrile agresorsku prirodu JNA. Umjesto provjetravanja pretrpane dvorane u kojoj se stiskalo 2500 žena, bezdušni oficiri uključili su grijanje i pustili zaglušujuću glazbu kako bi ih psihički slomili.
“Nisu nas fizički maltretirali, no matletirali su nas zato na sve druge načine… Čak se nisu potrudili da u ona tri zahoda u Domu stave toaletni papir! Spavale smo po klupama i na podu,” posvjedočila je tada za medije jedna radnica zagrebačkog hotela, skrivajući identitet zbog sigurnosti svog sina.
Dok su žene proživljavale kalvariju, glasnogovornik SSNO-a pukovnik Milan Gvero pred kamerama je cinično tvrdio da su u vojarni ostale samo “izmanipulirane žene” iz političkih razloga. Majke su mu usred Doma garde neustrašivo sasule istinu u lice uzvikom: “Hoćemo djecu!”
Kao vrhunac pritiska, pod prozore je doveden naručeni autobus iz kojeg je razvijena crna četnička zastava s mrtvačkom glavom i porukom: “Ubice, idite Tuđmanu”. Apsurd je potvrdio i mladić iz Slavonskog Broda koji je dan ranije uspio skinuti uniformu u Batajnici; došao je javiti majci da je slobodan, ali ga vojska nije pustila k njoj. Posvjedočio je kako su Hrvate danonoćno rešetali pitanjima o rodbini i eventualnim vezama s MUP-om ili Gardom.
Od briselskih hodnika do trajne povijesne opomene
Nakon beogradske golgote, pokret nije posustao. Već 3. rujna 1991. godine oko 3000 članica “Bedema ljubavi” prosvjedovalo je u Bruxellesu ispred sjedišta Europske zajednice. Iako su naišle na kulturniji prijem, dočekao ih je zid birokratskog nerazumijevanja Europe koja još nije shvaćala razmjere katastrofe koja se sprema.
Borbu su nastavile u Bonnu, moleći za mir u tamošnjoj katedrali, a po povratku u Hrvatsku neumorno su skrbile o izbjeglicama i ranjenicima.
Kalvarija koju su majke proživjele u kolovozu 1991. godine ostaje trajno svjedočanstvo pobjede čiste ljudskosti nad golom silom. Nemilosrdni tretman žena u Beogradu bio je samo mračna i jasna najava krvave agresije koja će ubrzo uslijediti u Vukovaru, Škabrnji i širom natopljene hrvatske zemlje.
Nacionalnoplus