Od Bogdanovaca do Nuštra ima samo šest kilometara. Na karti – ništa. U studenom 1991. – cijeli svijet.
Tima je nekima za taj put trebalo dani i noći – hodanja kroz kukuruze, blato i minsko polje, u strahu i tišini, u nadi da će sljedeći korak biti onaj koji vodi prema životu.
Padom Bogdanovaca prije 35 godina Vukovar je izgubio posljednju vezu sa slobodnim područjem. Selo koje je mjesecima bilo bedem, sklonište i koridor, palo je. S njim je pao i posljednji prozor kroz koji je opkoljeni grad mogao disati.
Pavliček: Naša je dužnost čuvati uspomenu
Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček povodom 35. obljetnice poručio je:
„Prije 35 godina, padom Bogdanovaca prekinuta je posljednja veza opkoljenog Vukovara sa slobodnim hrvatskim teritorijem. Iza tog povijesnog trenutka ostala je velika žrtva branitelja i mještana, ali i priča o nevjerojatnoj hrabrosti i odanosti domovini.“
„Posebno mjesto u toj tragediji zauzima „štafeta smrti”, u kojoj je sedmorica pripadnika HOS-a izgubila živote pokušavajući osigurati prolaz kroz minsko polje na putu prema Nuštru.“
„Naša je dužnost čuvati uspomenu na njihovu žrtvu, pružati potporu obiteljima koje još uvijek tragaju za svojim najmilijima i poštovati sve one koji su se, nakon godina prognaništva, vratili u svoje Bogdanovce i ponovno izgradili život.“
Selo koje nije htjelo pasti
Bogdanovci su bili hrvatsko selo na putu prema Vukovaru – i upravo zato strateški cilj. Tko drži Bogdanovce, drži put prema Vukovaru. Tko izgubi Bogdanovce, gubi Vukovar.
Branitelji i mještani to su znali. I zato su ostali – do kraja.
Tjednima su odbijali napade daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Bez dovoljno oružja, bez dovoljno streljiva, bez odmora – ali s uvjerenjem da svaki dan koji izdrže znači još jedan dan života za Vukovar.
Selo nije palo jer su ga branitelji napustili. Palo je jer više nije imalo čime braniti se.
„Štafeta smrti“ – sedmorica za druge
Najpotresnija priča Bogdanovaca jest ona o „štafeti smrti“.
Sedmorica pripadnika HOS-a krenula su kroz minsko polje kako bi drugima omogućila prolaz. Znali su da svaki korak može biti posljednji. Ipak su išli – jedan za drugim, u štafeti u kojoj se nije predavala palica, nego život.
Položili su život da bi ranjenici mogli doći do Nuštra, da bi civili mogli pobjeći, da bi poruka iz opkoljenog Vukovara stigla do slobodne Hrvatske.
Njih sedmorica nisu samo otvorili put kroz minsko polje. Otvorili su put kroz povijest.
Počast, istina i povratak
Danas odajemo počast poginulim braniteljima i ubijenim mještanima Bogdanovaca.
Stojimo uz obitelji nestalih koje ni nakon 35 godina nemaju odgovore. Za njih rat nije završio 1991. I dalje tražimo odgovore – jer bez istine nema ni pravde, ni mira, ni dostojanstvenog sjećanja.
S dubokim poštovanjem stojimo i uz mještane koji su se nakon godina prognaništva vratili i obnovili svoje selo. Vratili su se na zgarište, na ruševine, na mjesto gdje su izgubili dom, susjede i djetinjstvo. I nisu odustali.
Obnovili su kuće. Obnovili su crkvu. Obnovili su Bogdanovce. Obnovili su život tamo gdje je smrt htjela imati posljednju riječ.
Bogdanovci su danas mirno slavonsko selo. Ali tih šest kilometara od Bogdanovaca do Nuštra moraju ostati upisani u hrvatsko sjećanje. Jer tamo se nije ginulo za kilometre. Tamo se ginulo za Vukovar, za Hrvatsku, za slobodu da danas tim putem hodamo bez straha.
Bogdanovci nisu pali uzalud. Bogdanovci su pali da bi Hrvatska ostala.
Nacionalnoplus