Bonus od kojeg boli glava: Vrijedi li potpis jednog direktora kao tisuću radničkih plaća?

Dok prosječan hrvatski radnik svakog mjeseca važe svaku euro kovanicu, pokušavajući balansirati između rata kredita i sve skupljih potrošačkih košarica, s vrha bankarskog tornja stižu vijesti koje zvuče kao izvještaj s drugog planeta. Skupština Zagrebačke banke u petak je potvrdila ono što mnogi smatraju vrhuncem korporativne otuđenosti: predsjednik uprave Dalibor Ćubela za svoj je rad u 2025. godini nagrađen iznosom od kojeg se običnom čovjeku vrti u glavi.

Matematika privilegiranih

Ćubeli je odobren individualni godišnji bonus od 460.000 eura bruto. No, tu priča ne staje. Na taj pozamašan iznos dodano je i više od 7.000 opcijskih dionica, čija tržišna vrijednost iznosi oko 170.000 eura. Kada se podvuče crta, prvi čovjek Zabe inkasirao je blizu 630.000 eura nagrade.

Nisu “kratkih rukava” ostali ni ostali članovi uprave. Slaven Rukavina dobio je dionice vrijedne 96.000 eura, Jasna Mandac 76.000, dok su ostali članovi podijelili iznose od 15.000 do 45.000 eura. Banka je službeno potvrdila otpuštanje ukupno 42.403 dionice kako bi namirila ove “zasluge”.


Je li ovo normalno?

U zemlji u kojoj banke bilježe povijesne dobiti – često upravo na račun visokih naknada, kamata i troškova koje plaćaju obični građani i mali poduzetnici – postavlja se logično pitanje: Jesu li ovakve nagrade moralno opravdane?

Što ovakve cifre znače za radnika na šalteru te iste banke, za poštara, medicinsku sestru ili metalca?

Znače li one da je rad jednog čovjeka doista tisuću puta vrjedniji od rada onoga tko svakodnevno servisira klijente?

Znače li one da bankarski sustav postoji isključivo radi bogaćenja uskog kruga ljudi na vrhu, dok se mrvice s tog stola rijetko prelijevaju na one koji tu dobit zapravo stvaraju?

Zanimljivo je primijetiti da je ovaj Ćubelin bonus čak i “manji” nego onaj za pretprošlu godinu, kada je iznosio vrtoglavih 556.000 eura bruto. Čini se da u svijetu visokih financija kriza ne stanuje, a “individualni doprinos” se mjeri iznosima o kojima prosječna hrvatska obitelj može samo sanjati kroz nekoliko generacija.

Dok god se ovakvi iznosi isplaćuju bez ikakvog zadrške, ostaje gorak okus u ustima svakog građanina koji svakog prvog u mjesecu strijepi hoće li mu banka, kojom upravljaju ovi “milijunski direktori”, poslati obavijest o novom povećanju naknade ili kamate. Možda je vrijeme da se upitamo – čiji je to zapravo novac?

Nacionalnoplus

Podijeli objavu