Slavonska ravnica, koja je desetljećima bila nepresušno vrelo duhovnih zvanja, danas se suočava s povijesnom sušom. Podaci su neumoljivi i zlokobni: Đakovačko-osječka nadbiskupija ove godine, prvi put nakon više od stoljeća i pustoši Prvog svjetskog rata, nema niti jednog novozaređenog svećenika. Dok zvona katedrale u Đakovu pozivaju vjernike, pred oltarima nedostaje onih koji bi tu službu preuzeli u budućnosti.
Statistika koja plaši: Nestaje li svećenički poziv?
Prema službenim podacima Hrvatske biskupske konferencije, situacija na nacionalnoj razini nije ništa manje dramatična. U razdoblju od samo četiri godine (2019.–2023.), broj sjemeništaraca u Hrvatskoj doslovno se prepolovio – s 51 na svega 26. Istovremeno, bilježi se i konstantan pad broja redovnika i redovnica, što ukazuje na duboku krizu institucionalne religioznosti.
Velečasni Davor Senjan, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, ne skriva zabrinutost:
“Prvi put nakon Prvog svjetskog rata nećemo imati nijednog mladomisnika. Ovo je trenutak kada želimo još više i detaljnije propitati stvari i moliti Boga za pomoć.”
Alarm iz Županje: “Tko će nas sutra ispovijedati?”
Otvorena zabrinutost prelila se i na župne proslave. Tijekom 20. obljetnice svećeničkog ređenja u Župi sv. Nikole Tavelića u Županji, dekan Josip Filipović uputio je vjernicima izravno i bolno pitanje koje pogađa u samu srž vjerskog života:
“Žao mi je da ove godine, prvi put nakon Prvog svjetskog rata, slavimo Petrovo, a da u našoj katedrali nije zaređen niti jedan svećenik. To je jedna zaista tužna statistika i činjenica nad kojom se moramo pitati – tko će nam sutra, prekosutra tumačiti riječ Božju na svetoj misi, dijeliti euharistiju, ispovijedati nas?” upitao je Filipović, podsjećajući da je ovaj trend, iako globalno prisutan, u Slavoniji poprimio razmjere povijesnog presedana.
Nadbiskup Hranić: Kriza kao poziv na obraćenje
Đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, umjesto traženja krivaca u vanjskom svijetu, pozvao je na duboko unutarnje čišćenje. Na blagdan sv. Petra i Pavla, uputio je apel koji nije zaobišao nikoga – od biskupa i profesora do svake obitelji i pojedinca.
Nadbiskup je postavio niz beskompromisnih pitanja o gorljivosti, molitvi i radu s mladima, sugerirajući da odgovor na krizu zvanja leži u promjeni stila svećeničkog života: “Što je sa mnom? S mojom osobnom spremnošću i željom za obraćenje i promjenu stila moga osobnog svećeničkog života? S mojom željom i spremnošću da se uistinu trgnem i dadem malo više od sebe?”
Dok se Crkva suočava s ovom “duhovnom demografskom katastrofom”, ostaje pitanje je li ovo samo prolazna kriza ili trajna promjena vjerskog identiteta na ovim prostorima. Jedno je sigurno – prazne klupe u bogoslovijama danas su najglasnije upozorenje koje je nadbiskupija dobila u posljednjih stotinu godina.
Nacionalnoplus