Robert Čulina je opet pogodio tamo gdje najviše boli – u licemjerje recikliranog antifašizma. U tekstu koji slijedi razotkriva najveću tragičnu ironiju Dalije Orešković i mita o Srbu. Oštro, dokumentirano i bez pardona. Pročitajte do kraja.
A u nastavku prenosim njegov tekst u cijelosti:
Dalija Orešković i tragična ironija ustanka u Srbu
Svake se godine krajem srpnja u Srbu slavi ustanak iz 1941. godine kao čisti antifašistički čin, iako povijesni dokumenti jasno pokazuju i njegovu drugu stranu, odnosno masovna ubojstva hrvatskih civila, uništena sela i rane dogovore s talijanskim fašistima.
Najdublja se ironija toga mita prelama upravo preko obiteljske loze Dalije Orešković.
Njezin djed-stric, Marko Orešković „Krntija“, bio je lički komunist koji se prikljucio zločincima iz Srba, u jesen 1941. godine kako bi organizirao daljnje akcije. Nisu ga ubili fašisti ni ustaše. Ubila su ga u selu Očijevo trojica lokalnih ustanika iz redova toga istog ustaničkog pokreta. Zaklali su ga jer im je smetao komesar Hrvat i jer su mu htjeli oteti novac.
Upravo je ugledni povjesničar prof. dr. sc. Ivo Banac u svojim istraživanjima razbio poslijeratni mit o tome ubojstvu. Ukazao je na to da ubojice nisu bile nikakva vanjska i odijeljena skupina, nego borci unutar samih ustaničkih odreda. Komunistička ih je partija tek naknadno strijeljala i proglasila „odmetnutim četnicima“ kako bi oprala ljagu s ustanka i sačuvala dogmu o bratstvu i jedinstvu.
Kada Dalija Orešković danas podržava službeni narativ o Srbu i plješće „tekovinama 27. srpnja“, ona čini tragičan politički apsurd. Prihvaćajući retuširanu verziju povijesti, ona daje legitimitet događajima i ideologiji koji su u praksi presudili upravo njezinom vlastitom pretku.
Marko Orešković nastradao je 1941. godine od noža ustanika u koje je naivno vjerovao. Njegova potomkinja danas strada od vlastitoga povijesnog sljepila jer slavi mit koji opravdava dželate vlastite obitelji.
Nacionalnoplus