Ono što se u diplomatskim krugovima Ujedinjenih naroda naziva „nedostatkom kooperativnosti“, u stvarnosti je jasna, drska i svjesna politika službenog Beograda. Najnovije izvješće UN-ove monitorice Dagmare Albrecht, u kojem se navodi da srbijanske vlasti mjesecima ignoriraju upite o predmetu protiv Vojislava Šešelja, nije nikakvo iznenađenje.
To je kontinuitet politike koja odbija pogledati u oči vlastitoj prošlosti, politike koja umjesto vladavine prava bira zaštitu ratnih zločinaca.
Prepustiti predmet protiv Šešelja i njegovih jataka srbijanskom pravosuđu 2024. godine, u nadi da će Beograd pokazati „učinkovitost i nepristranost“, bila je, pokazalo se, teška zabluda međunarodne zajednice.
Kako uopće očekivati da sustav koji je izgrađen na temeljima politike iz devedesetih procesuira čovjeka koji je tu politiku krvlju i mržnjom provodio na terenu?
Zid šutnje kao državna strategija
Sramotni muk koji stiže iz srbijanskog Ministarstva pravde i Tužiteljstva za ratne zločine nije slučajan namjerni propust ili birokratska aljkavost. To je jasna državna strategija. Kupovanje vremena, ignoriranje dopisa i kršenje obećanja danih UN-u služe samo jednom cilju: potpunom razvodnjavanju i sabotaži postupka.
Šešelj i njegova družina terete se za nepoštivanje suda jer su javno i bez imalo stida gazili preko sigurnosti i dostojanstva ljudi koji su imali hrabrosti svjedočiti o užasima agresije.
Objavljivanjem identiteta zaštićenih svjedoka, Beograd preko Šešelja šalje jasnu poruku: svatko tko progovori o srpskim zločinima bit će meta. A srbijansko pravosuđe, svojim nečinjenjem, u tome drži ljestve.
Dokle će krvnik s ekrana trovati javni prostor?
Postavlja se ključno pitanje koje javnost u Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji, ima puno pravo postaviti: Do kada će osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj nesmetano širiti mržnju?
Čovjek koji je pravomoćno osuđen za zločine protiv čovječnosti, za progon, deportacije i poticanje na zločine nad Hrvatima u Vojvodini, danas u Srbiji uživa status uglednog televizijskog gosta i političkog komentatora. Umjesto da ostatak života provede u potpunoj društvenoj izolaciji i sramu, on s nacionalnih frekvencija svakodnevno truje javni prostor, negira genocid, vrijeđa žrtve i ponovno crta velikosrpske granice.
Šešeljevo nesmetano djelovanje najeklatantniji je dokaz da se današnja politička elita u Srbiji nikada nije odrekla njegove ideologije. Promijenila su se samo odijela, dok je retorika ostala zastrašujuće slična.
Međunarodna zajednica mora reći – dosta!
Hodočašća UN-ovih monitora u Beograd i izražavanje „zabrinutosti“ više nemaju nikakvog smisla. Srbija ovakvim ponašanjem pljuje u lice međunarodnom pravnom poretku i jasno poručuje da za nju europski standardi i civilizacijske norme ne vrijede.
Vrijeme je da se Beogradu postave jasni ultimatumi. Zaštita ratnih zločinaca i progonitelja svjedoka mora imati svoju cijenu – političku i ekonomsku. Dopuštati Šešelju da pod državnim kišobranom i dalje sije mržnju nije samo uvreda za žrtve, već i izravna prijetnja miru na ovim prostorima. Pravda možda jest spora, ali ovakvo izrugivanje pravdi jednostavno se više ne smije tolerirati.
Nacionalnoplus