Znaš ono kad zastaneš nasred ceste, vidiš ukrajinske tablice na autu koji vrijedi više nego pola kvarta, i pomisliš – čekaj malo… kako je to moguće?
Dok jedni tamo, na istoku, kopaju rovove i spavaju pod zvukom sirena, drugi ovdje u Zagrebu ispijaju kave po centru, voze SUV s kožnim sjedalima i mobitelom koji košta više nego prosječna plaća. I ne znaš više što da misliš – tko je tu lud?
Rat, kažu, počeo je 2022. godine. Invazija, tenkovi, razaranja, milijuni izbjeglica. Ljudi bez domova, bez budućnosti. A onda ih vidiš – uredne, sređene, s najnovijim modelom Mercedesa. Pa si kažeš: “Dobro, možda su pobjegli, možda su imali ušteđevinu, možda im pomaže rodbina.”
Ali kad saznaš da su u samoj Ukrajini prošle godine registrirali tristotinjak auta skupljih od 200 tisuća eura, dok bombe padaju… e, tu ti stane pamet.
Nekome rat, nekome brat – stara izreka, ali nikad aktualnija. Netko nosi pušku, netko torbicu od Guccija. Netko bježi da spasi dijete, netko bježi da izbjegne porez. I svi pod istom zastavom – “izbjeglice”.
Na Redditu se povela rasprava, naravno. Jedni brane – “nije svatko siromašan, neki su radili za međunarodne tvrtke, imaju dozvole, možda čak i zaslužuju taj luksuz.”
Drugi, pak, ne mogu vjerovati: “Kako kupuješ Lamborghini dok ti sunarodnjaci ginu?”
Pitaš se – gdje je granica između snalažljivosti i bešćutnosti?
I ne, nije to samo ukrajinska priča.
Sjeti se naših devedesetih – koliko je tada “ratnih poduzetnika” izraslo u današnje “ugledne građane”? Isti obrazac, samo nova zastava, novi teren. Bogati uvijek pronađu način.
Siromašni, kao i uvijek – pronalaze opravdanje.
A kad dođe do nesreće, naravno, ispostavi se da osiguranje ne vrijedi, papiri su negdje između dvije države, a štetu – pogađaš – plaćamo svi mi, iz proračuna.
Na kraju, ostaje taj osjećaj čuđenja, pomiješan s gorčinom.
Gledaš te sjajne automobile s ukrajinskim tablicama i pitaš se:
Je li moguće da i u ratu vrijedi isto pravilo kao i u miru – da oni koji imaju, imaju sve, a oni koji nemaju – čak ni miran san?