Svjedočimo vremenima u kojima se zdrav razum svakodnevno stavlja na kušnju, no najnoviji podaci i izvješća o primanjima u našoj zemlji prelaze sve granice ukusa i ljudskog dostojanstva. Kao čovjek koji je desetljećima u novinarstvu i koji je prošao ratišta u Domovinskom ratu za neku bolju, pravedniju Hrvatsku, ne mogu i neću šutjeti pred ovim socijalnim ponorom.
Kada čovjek pogleda platne liste pojedinih menadžera, direktora državnih poduzeća, predsjednika raznih uprava i agencija, ne može se ne zapitati – u kojoj mi to državi živimo i tko to zapravo prima? Govorimo o iznosima od nekoliko desetaka tisuća eura mjesečno! Da, dobro ste pročitali. Desetine tisuća eura svakog mjeseca slijevaju se na račune odabranih. Na to se nadovezuju bonusi, službena vozila visoke klase od nula do 24 sata, plaćeni stanovi, menadžerski ugovori s “zlatnim padobranima” koji im jamče milijunske otpremnine čak i ako upropaste firmu.
A s druge strane? S druge strane imamo tihu, prešutnu većinu. Imamo radnike u tvornicama, tekstilne radnice, vozače, i naravno, naše trgovkinje koje svaku nedjelju i blagdan ostavljaju zdravlje na blagajnama za crkavicu od nekoliko stotina eura iznad minimalca. Oni ne spajaju kraj s krajem – oni doslovno izvode mađioničarske trikove kako bi platili režije, kupili hranu koja je otišla u nebo s cijenama i djetetu osigurali bazične potrepštine za školu.
Strašan ponor u brojkama: S jedne strane crkavica, s druge obijest
Da bismo ogolili ovaj apsurd do kraja, moramo se suočiti s brojkama koje zvuče doista strašno i poražavajuće za jedno društvo koje se kune u solidarnost. Pogledajmo tu provaliju:
| Pozicija / Zanimanje | Mjesečna primanja (okvirno) | Godišnji omjer i povlastice |
| Trgovkinja na blagajni / Radnik u tekstilnom pogonu | 840 € – 950 € (neto) | Bez bonusa, prekovremeni često neplaćeni, rad vikendom. |
| Radnik u proizvodnji / Komunalni djelatnik | 900 € – 1.100 € (neto) | Rad u smjenama, fizički napor, minimalne božićnice. |
| Čelni ljudi agencija (HAKOM, HANFA, HNB) | 6.000 € – 9.000 € (neto) | Službeni auti, plaćene edukacije, reprezentacija. |
| Top menadžeri i predsjednici uprava (HEP, JANAF, Podravka) | 12.000 € – 20.000 €+ (neto) | Godišnji bonusi u stotinama tisuća eura, zlatni padobrani. |
Razmislite malo o ovome: jedan jedini mjesec rada nekog vrhovnog menadžera u državnoj ili poludržavnoj strukturi, koji inkasira oko 18.000 eura neto, vrijedi kao tko zna koliko mjeseci, pa čak i do dvije godine mukotrpnog rada žene koja svaki dan prebaci tone artikala preko svojih ruku na blagajni! Dok ona računa hoće li djetetu moći kupiti nove tenisice, obijest s vrha ljestvice raspravlja o tome hoće li im novi službeni Audi imati kožna sjedala ili panoramski krov.
Je li rad ovog prvog sto puta manje vrijedan? Naravno da nije. Ali sustav je postavljen tako da nagrađuje poziciju, a ne rad. Nagrađuje podobnost, a ne sposobnost.
Uzmimo samo neke primjere koji redovito pune stupce, poput čelnika u energetskom sektoru (HEP, JANAF), raznim regulatornim agencijama (HAKOM, HANFA) ili unutar bankarskog i telekomunikacijskog vrha, gdje se plaće direktora penju do astronomskih visina.
Guverner HNB-a i njegovi bliski suradnici, direktori državnih gubitaša koji opstaju samo zahvaljujući novcu poreznih obveznika – svi oni uživaju u benefitima o kojima običan smrtnik ne može ni sanjati.
Pitam vas, na što to sliči? Kuda to vodi? Vodi li to u društvo u kojem će šačica povlaštenih živjeti u blindiranim dvorcima, dok će ostatak naroda raditi za puko preživljavanje, poput modernih kmetova?
Kad će prestati politička podobnost?
Ključno pitanje koje se mora glasno izreći jest: kada će u ovoj zemlji konačno prestati politička podobnost kao jedini i vrhovni kriterij za napredovanje i dobivanje ovih basnoslovnih fotelja? Svjedoci smo da se direktorske pozicije u javnim poduzećima i agencijama ne dijele prema stručnosti, prema rezultatima ili prema tome koliko je tko radnih mjesta otvorio. Dijele se prema stranačkim iskaznicama, unutarstranačkim klanovima i rodbinskim vezama.
Zato i imamo situaciju da nesposobni kadrovi s partijskim zaleđem upravljaju milijunskim sustavima, primaju plaće od kojih se vrti u glavi, a kada naprave štetu, jednostavno se prebace na drugu, jednako dobro plaćenu izmišljenu savjetničku poziciju. Za njih kriza ne postoji. Za njih inflacija ne znači ništa, jer kad vam na račun sjedne 15.000 eura, potpuno vam je svejedno je li maslac dva ili pet eura.
Je li čovjek čovjeku postao vuk?
Na kraju, moramo se zapitati – je li čovjek u ovom modernom, kapitalističkom ludilu izgubio svoju bit? Je li čovjek više čovjek ako ima nulu više na računu, ili je stvar u moralnom kompasu koji smo kao društvo očito negdje usput izgubili?
Nacionalni interesi i vrijednosti za koje smo se borili nisu bili stvaranje kaste nedodirlvijih menadžera koji parazitiraju na grbači naroda. Radnik u tvornici, rudar, poljoprivrednik, trgovac – to su bili stupovi ovog društva. Ako te stupove slomijemo preniskim plaćama i potpunim ignoriranjem njihovih egzistencijalnih problema, srušit će se cijela kuća.
Vrijeme je da se javno i glasno postavi pitanje odgovornosti i da se stane na kraj ovom bezobrazluku. Plaće moraju pratiti dostojanstvo života, a ne politički poguranac. Dok god je tako, pisat ću i upozoravati, jer to je jedini ispravni novinarski i ljudski put. Ili, nek ide i tako je za neke kasno …
D.P.