– ali to se neće dogoditi jer svi kod nas vole pametovati i nemamo discipline za prevenciju, a prvaci svijeta smo u improvizaciji… Zato ćemo i dalje glupo GORJETI…! O tome govori ovaj tekst Damira Šarca iz SD (20.8.2026.).
Dugačak je za Fejs… ali fejsbukvani i ne čitaju (oni skrolaju i gledaju slike), čitaju samo umni i zdravo znatiželjni ljudi ter oni koji znaju da ČITANJE (poglavito s papira) osvježava “moždane vijuge”… Svakako, tko ovo pročita – neće požaliti!
Postoje slike koje čovjek želi zaboraviti. Jedna od njih je Split u srpnju 2017. godine. Noćno nebo užareno vatrom sa zemlje, dim nad gradom, oganj koji se s mosorskih padina spušta prema kućama, očajni ljudi koji ostavljaju kuće i bježe, neki drugi koji u japankama hitaju prema požarištu. Gornje Sitno, pretvoreno u pakleni fumar, ne vidi se od crnog dima. Požar je počeo negdje oko Tugara i poput vatrenog tsunamii ja obrušio se na Srinjine, Sitno Donje i Gornje, Žrnovnicu, Kučine, Mravince, Solin, Strožanac, istočna splitska naselja. Izgorjelo je oko 4500 hektara trave, nij skog raslinja, borove šume i ma slinika, a djelomično ili potpuno stradalo 36 kuća i 34 vozila. Ljudskih žrtava, srećom ili čudom, nije bilo. DEVET GODINA POSLIJE Građani su bili bijesni, prosvjedovali su nakon nekoliko dana, nije bilo jasno protiv čega. Trebao im je odušak. Taj su požar vatrogasci nazvali “majkom svih požara” jer je doslovno bio neugasiv. Devet godina kasnije ugledali smo gotovo iste prizore, dvadesetak kilometara niz obalu. Požar koji je ovoga kolovoza izbio na omiškom području, kod Lokve Rogoznice, nošen snažnim vjetrom proširio se prema naseljima i Omišu. Gorjeli su Lokva Rogoznica, Stanići, Čelina, Brzet, Borak, Nemira… Oganj je zahvatio više od tisuću hektara, ozlijeđeno je četrdeseta kljudi, a jedna je osoba poginula. Oko tisuću stanovnika i turista evakuirano je u kaosu. Ljudi su bježali u more, na pedalinama, u gumenim čamcima za djecu, skrivali se po špiljama… Kuće, automobili, ugostiteljski objekti, vrtovi i maslinici – sve je otišlo u dim u par sati. I sada će se, kao i uvijek, tražiti uzrok požara. Treba. I ako je podmetnut, neka se zna. Ako je požar posljedica nečije nepažnje, i to treba utvrditi. Ali postoji jedno pitanje koje je puno neugodnije od pitanja tko je zapalio i što je ovaj put izgorjelo: zašto smo dopustili da prostor naših naselja izgleda tako kako izgleda? Požar nije samo ono što se događa nekoliko sati, dok oni nevjerojatno odvažni ljudi sa šmrkovima i oni u zraku ne uspiju staviti pakao pod kontrolu. Požar je i priča o onome što se nije događalo. A nije se događalo godinama. TAMBURE O DALMACIJI Mi smo narod koji se svojim prostorom voli hvaliti. Dalmacija je najljepša, more nam je najčistije, obala je biser, kamen, borovi i masline dio su identiteta. Tamburamo o tome u bezbroj pjesmuljaka s lošim rimama. Turistima prodajemo pogled na šumu koja se spušta prema moru I kao jedan od najvećih aduta. A oni možda i vole našu obalu jer je tako – divlja. Možda vole našu spontanost u komunalnom održavanju, iskrpane ceste, betonirane škrape, crne jame, šporkicu. Lako ih je razumjeti: doma toga nemaju. Čak ni omraženi alepski bor, koji gori poput benzina i u tom trenutku lansira zapaljene šiške šireći požar desetcima metara uokolo – sam po sebi nije problem. On je, nažalost, dio suvremenog dalmatinskog krajolika, razbuktalog na zapuštenim poljoprivrednim površinama, i ne može se svesti na jednostavnu formulu po kojoj je “bor kriv za požar”. Problem nastaje kada šuma, makija, trava i drugo raslinje godinama rastu bez održavanja, kada nema odgovarajućih zaštit nih zona oko naselja i kada se prostor između kuća i šume pretvori u neprekinuti tapet gorivog materijala. Još jednostavnije rečeno – kada između divlje borove šume i naselja nema barem tridesetak metara koridora koji bi usporio širenje požara. Naš najveći jad upravo je prostor: istodobno smo ga izgradili i zapustili. Kuće su niknule na padinama, apartmani uz šumu, naselja se širila prema nekadašnjim poljima i maslinicima. Ono što je nekoć bilo obrađeno zemljište danas je zaraslo u suhor i makiju. Nekadašnji maslinik, vinograd, vrt, voćnjak bio je protupožarna prepreka. Danas između kuće i šume nerijetko imamo samo nekoliko metara suhe trave – i taj zlosretni simbol našeg turizma: bor naslonjen na kuću. TKO ŠTO KONTROLIRA Nije dovoljno da je kuća lijepo uređena, fasada svježe obojena, terasa popločana i bazen čist. Ako je iza ograde godinama zapuštena parcela puna suhe trave, granja i raslinja, kuća je izgledni kandidat da “sagori od ljepote”. A tko to kontrolira? Tko obilazi prostor prije požarne sezone? Tko upozorava vlasnike zapuštenih parcela? Tko ih prisiljava da ih očiste? Tko sustavno održava zemljište uz prometnice, protupožarne putove i naselja? Isto vrijedi i za ceste. U našim malim mistima ceste nisu projektirane, one su jednostavno u nekom trenutku nastale improvizacijom, u ostatku prostora između kuća i apartmana, najčešće asfaltiranjem nekadašnjeg javnog puta širokog toliko da može proći tovar s bremenom ili stado ovaca. Ne i vatrogasno vozilo. Omiški požar ponovno je pokazao koliko je granica između kuće i šume, ceste i požarišta, svakodnevice i katastrofe tanka. Vatrogasci mogu učiniti nevjerojatne stvari, ali ne mogu učiniti ono što je trebalo biti napravljeno prije nego što su uopće stigli na teren. I upravo je tu najveći paradoks. Kada izbije požar, cijela se država divi vatrogascima. Buljimo u kanadere, vatrogasce koji satima bez odmora brane kuće, ljude koji polijevaju krovove, brodove koji evakuiraju stanovništvo. Govorimo: ajme, ajme. DOSADNA PRIČA O PREVENCIJI A prevencija je dosadna. Prevencija ne nudi dramatične snimke. Nema sirena. Nema političkih konferencija. Nema herojskih fotografija. Prevencija znači pokositi travu. Očistiti šumu. Urediti protupožarni put. Maknuti zapaljivo raslinje od kuće. Osigurati prolaz vatrogasnom vozilu. Urediti zapuštenu parcelu. Osigurati da onaj alarm na svakom mobitelu javi ljudima da su u smrtnoj opasnosti, kada se već može. Prevencija je problem. Ona ugrožava komod. Traži da diraš u svoj metar parcele, gnjavi te da očistiš dvor oko kuće, uči te kako ćeš se izvući iz obruča u slučaju nesreće. Prava gnjavaža. Nakon svakog velikog požara priča se ponavlja. Prvo šok. Onda procjena štete. Onda obećanja. Onda pomoć. Onda fotografije političara na zgarištu. Onda obnova. I onda – zaborav. Ali divlja priroda ne zaboravlja poput ljudi. Na crnom tlu već iduće godine niknut će borovi. Po Mosoru, splitskim prigradskim naseljima, u Borku, Čelini, Nemiri, Stanićima… Treba mu desetak godina do pune “požarne zrelosti”, taman toliko da zaboravimo na ovo ljeto. I onda opet… Veliki splitski požar 2017. trebao je biti dovoljna opomena. Tragični omiški požar 2026. pokazao je da nije.
NB: Pametan pojedinac i narod nauči životnu lekciju i iz tuđega izkustva, bedak ništa ne nauči i ne opameti se ni iz stotinu vlastitih loših izkustava… Našemu čovjeku hitno treba prementalizacija…!
Nacionalnoplus