MOJIH PRVIH 15 GODINA U “VELEBITSKOJ BISKUPIJI”
Posljednjih dana rujna zaokružuje se PETNAEST godina mojega života i rada (sa željom da bude Bogu na slavu, u korist Crkve i za dobro naroda) u Gospićko-senjskoj biskupiji – 2008.-2023. Zajedno s 30 zagrebačkih godina, to eto već čak 45-ogodišnje razdoblje tema je za pravi roman – uz nevjerojatan osjećaj kako je brzo prošlo, ali je najvažnije da nije uzalud potrošeno! – pa u ovoj objavi donosim samo intervju koji sam dao novinaru Ediju Prodanu, a objavljen je 20. rujna u Novom listu (mjesečni prilog Lički list).
U dekretu biskupa Mile Bogovića stajalo je da službu vikara u župi i katedrali u Gospiću preuzimam 1. listopada – što mi je posebno drag nadnevak jer je spomendan od djetinjstva mi najdraže svetice Sv. Male Terezije – pa sam u “ličku metropolu”, gdje je župnik bio kolega pop Ante Luketić, doselio koncem prvoga jesenskog mjeseca (točan nadnevak sam zaboravio).
Prvi javni “nastup” – prije prve nedjeljne mise 5. listopada – (a oba su mi događaja ostala u neizbrisivu sjećanju), bio mi je susret s djelatnicima Policijske uprave LSŽ na njihovu domjenku u restoranu “Zlatna potkova” u povodu proslave Dana policije odnosno blagdana Sv. Mihovila, gdje me je tadašnji načelnik PU Željko Jurković pozdravio kao da je došao sam Papa…

Nakon tri gospićke godine postao sam župnik (prvi put u životu, u 33. godini svećeništva) u Kompolju (i Brlogu, a poslije i Vratniku). Kad se zatvorio krug od deset godina u predivnoj Gackoj dolini, ponovno sam dobio istu službu kao i 2008. u Gospiću – ali samo na jednu godinu (jer su župu preuzeli Karmelićani) – pa me je biskup Zdenko dekretirao (hvala Bogu) ponovno u Gacku, gdje sam na službi župnog vikara u Otočcu od konca kolovoza 2022. Sve je lijepo-divno-krasno, ali svaka selitba je ‘ubitočno’ ubitačna (meni uglavnom zbog “velebita” knjiga i papira… 

No, dakle, da ne širim priču, evo čitajte (najprije s preslika novina, a poslije ću objaviti cijeli tekst) što sam odgovorio na Edijeva pitanja…
